Ustupio Marcel Janeković.
Koprivničanac Marcel Janeković, inače direktor marketinga Poslovnog programa Podravka hrana, u slobodno je vrijeme kreativac i rekreativac – bavi se slikanjem i biciklizmom.

– Kada kažem da se iz hobija bavim slikanjem, ljudi zamišljaju umjetnika početnika kako u posvemašnjem miru i meditaciji krati trenutke dokolice i dovršava svoj ručni rad. No, slikanje nije našivavanje goblena. Ako želim napraviti nešto zaista dobro, nešto što je izazovno i zahtjevno, slikanje je sve samo ne mir. U većini slučajeva to je izgubljena bitka sa samim sobom. U glavi imam nejasnu viziju slike koju želim napraviti, neki osjećaj i unutarnji nemir. Tada uzmem boje i kist u ruke i pokušavam to materijalizirati na platnu – kaže Janeković.

Dodaje da često ruka ne slijedi zamišljenu skicu, kist promaši liniju, a boje se ne miješaju kako treba i onda ono što vidi na platnu nije ni blizu onoga što bi želio napraviti. Tada odustane, obriše ili preboji sliku, skine ju sa štafelaja i ostavi da odstoji nekoliko mjeseci, možda čak i godina, dok ponovno ne skupi hrabrosti kako bi je dovršio.

– Ponekad, uistinu rijetko, dogodi se neki trenutak magije, kada se sve poklopi, kada je kompozicija uravnotežena, perspektiva dobra, a boje taman onakve kakve trebaju biti. Takvi trenuci brzo iščeznu i upravo je potraga za njima razlog zbog kojeg se ponovno skrušeno vraćam svojim platnima i uljima u beskonačnom krugu pokušaja i pogreške – opisuje Janeković.

Omiljena tehnika mu je ulje na platnu jer je ono zahtjevno i sporo se suši, ali nudi apsolutnu slobodu. Kaže da može eksperimentirati do mile volje, kombinirati tehnike i stilove, a sve samo da slika bude što bolja. Obožava konzistenciju i miris uljanih boja. Voli to što su uljane boje dugovječne, njihov pigment s godinama ne blijedi, a neke slike koje su nastale prije 20-ak godina izgledaju kao da ih je naslikao jučer.

Česti motivi za slikanje su mu stare građevine u Koprivnici i okolici.

– Kada sam počeo raditi u Podravki svaki sam dan prolazio pokraj stare i ruševne kućice u Dugoj ulici. Svaki dan bih zastao na trenutak i divio se ljepoti starog bunara okupanog blagim podnevnim svjetlom. Igrom slučaja odlučio sam naslikati to staro dvorište i nakon nekoliko mjeseci, kuće ni starog bunara više nije bilo. Na tom mjestu osvanulo je gradilište, a slika i dan danas postoji, odnosno na njoj je sačuvan taj trenutak savršene ljepote. Zbog toga su mi nekako dragi motivi starih građevina, ti stari svjedoci prošlosti koji polako nestaju, ali mi to zapravo ni ne primjećujemo. Kažu da oko umjetnika uvijek traži ljepotu u stvarima u kojima je drugi ljudi ne vide. Izgleda da ja ljepotu vidim u ruševinama – otkriva on.

Ustupio Marcel Janeković.

Da bi naslikao sliku, ističe, trebalo mu je 40 godina pokušaja i pogrešaka, učenja po principu jedan korak naprijed – dva nazad. Napominje da je svaka slika posljednji korak u toj čudnoj evoluciji, možda malo ljepša od prethodne, ali još uvijek daleko od zadovoljavajućeg. Kaže da ima slika koje može dovršiti za tri, četiri sata, ali ima i onih koje slika tjednima pa čak i mjesecima, osobito kada radi takozvanu „glaze” tehniku.

Janeković ističe da je u mladosti imao nekoliko izložbi, jednu čak i u metropoli u prepunoj galeriji u Tkalčićevoj ulici, no s vremenom je odustao od tog pothvata. Shvatio je da mu je užasno stresno kada izloži svoje slike, odnosno dio svoje intime na milost i nemilost kritički nastrojene publike.

– Ipak, jedan od najljepših trenutaka u životu bila mi je izložba u Podravki 2001. godine kada je na otvorenje došla cijela moja obitelj. Moji bake i djedovi tada su prvi puta bili u Podravki – prisjetio se Janeković koji u posljednje vrijeme izlaže samo virtualno na svom Instagram profilu.

Objašnjava da u svom ateljeu ima dva reda naslaganih gotovih platna. Ako je zadovoljan slikom onda je stavi u desni red, a ako nije onda je nasloni na platna u lijevi red. Kroz smijeh kaže da je lijevi red znatno veći od desnog.

– Divim se ljudima koji mogu živjeti od slikarstva. Ja to nikad ne bih mogao. Da sjednem za štafelaj i počnem slikati sliku s namjerom da je prodam, to bi uništilo svu moju kreativnost. Tada bih morao birati motive koji bi se mogli sviđati ljudima, a ovako nemam taj problem, slikam što mi je izazovno i što mi se sviđa – govori on.

Što se tiče planova u slikarstvu, nema ih.

– Previše je planiranja u ostalim područjima života, tako da što se tiče mog slikanja živim od danas do sutra, od jedne do druge slike. To je malo područje moje intime i apsolutne slobode koje ne želim opterećivati planovima i obavezama – zaključuje Janeković kojem kreativno izražavanje kroz slikarstvo puno pomaže u njegovom poslu u marketingu u Podravki.

Osim što je kreativac, ovaj Koprivničanac je i rekreativac. Biciklizmom se bavi od prvog dana kada je sjeo na mamim narančasti Pony. Cijelo djetinjstvo proveo je na poligonu, a strast se nije ugasila ni tijekom studentskih dana. Ne pamti dan kada je kupio prvi auto, ali kada je kupio prvi pravi mountain bike, pamti jako dobro.

– Biciklizam je mazohizam, a biciklisti, kada ih čujete kako međusobno razgovaraju zvuče kao neka tajna sekta koja je izmislila svoj jezik. Biciklizam je i ovisnost u neku ruku, a ja sam samo rekreativac. No, da pitate te dečke zašto se bave biciklizmom, sumnjam da bi dobili neki suvisli odgovor. Neki od njih bicikliraju jer vole društvo, neki bicikliraju zbog natjecanja i nadmetanja, neki vole biti u prirodi, neki se prave važni s opremom, a neki jednostavno vole nositi tajice. Svatko ima svoj razlog i u tome je ljepota biciklizma – napominje.

Za njega je biciklizam avantura. Svaki put kad sjedne na bicikl, nikad ne zna što ga čeka na vožnji. Hoće li naletjeti na stablo na putu, ili će se izgubiti negdje između Gornjih i Donjih mosti ili će ga loviti rotvajler u Jankovcu. Naglašava da nema pomoći sa strane, izgovora ili odustajanja. Svaku situaciju pokušava prevladati zahvaljujući spretnosti, snazi ili izdržljivosti. Na biciklu u šumi jedine granice su mu one koje sam sebi nametne. Svaki puta kada ih pomakne, to je mala pobjeda koja ga čini zadovoljnim. Dogodi mu se i poneka ozljeda, no tada se jednostavno digne, pokupi rasutu opremu, prigrne poderani dres i brzo ide kući, dok je tijelo još zagrijano i ne boli jako.