Josip Milojević iz Koprivničkih Bregi poznavatelj je jedne vrlo zanimljive i pomalo zaboravljene vještine – pronalaženja vode pomoću rašlja.

Ovu neobičnu vještinu Milojević je naučio još kao dijete kada se u njegovom dvorištu kopao bunar.

– Bio sam peti ili šesti razred kada je tata zvao zdenčara koji nam je iskopao bunar dubok osam metara. U njemu je bilo vode, ali tek toliko da se nije moglo ni kantom zagrabiti. Nakon toga otišao je po drugog zdenčara. Nikada neću zaboraviti njegov dolazak na starom biciklu s ruksakom na ramenu. Odmah je tati rekao da ne može izabrati gdje želi da bude bunar, već da bunar može biti samo tamo gdje ima vode – prisjetio se Milojević.

Snimio Valentino Štefanek.

Dodaje da je taj zdenčar s rašljama prošao cijelo dvorište, a on ga je slijedio u stopu.

– Bio sam dječak i bilo mi je jako zanimljivo to što on to radi. Vidio je on da me to jako zanima pa me upitao želim li probati. Jedva sam dočekao. Kazao mi je da ne prolazim onuda kuda je on išao, već da probam malo dalje. Rekao je i da svugdje gdje osjetim nešto da zabodem šibu u zemlju kao obilježje. Tako sam i napravio. Nakon mene išao je provjeriti mjesta koja sam obilježio. Provjerio je i rekao je da sam dobro napravio – ispričao je Milojević.

Bunar kojeg su tada iskopali u dvorištu i danas služi. Majstor koji je kopao bunar istaknuo je da je žila jako dobra i da bunar ne bi smio presušiti ni kod najveće suše. To je bilo prije otprilike 65 godina potvrđuje Milojević naglašavajući da do danas nije ni jednom presušio.

– Prije nekoliko godina jedan prijatelj vatrogasac rekao je da će mi doći ispumpati i očistiti bunar. Stavio je jednu cijev koja je ispumpala oko metar vode od ukupno dva, kolika je dubina. Tada je došlo do jedne razine ispod koje se nije voda spuštala. Stavio je i drugu cijev koja je uspjela još 10 centimetara spustiti razinu vode, no više od toga nije išlo – rekao je.

Naučena vještina u dječačkim danima Milojeviću je tijekom života često koristila pa je prijateljima i poznanicima nerijetko pomagao kod odabira pravog mjesta za kopanje bunara.

– Nikad nisam uzeo ni kune za traženje vode. Pronašao sam više od 20 bunara i to isključivo prijateljima i poznanicima. Jednom kada sam prijatelju pronašao vodu u goricama dolazili su njegovi međaši i pitali me želim li njima pronaći te da će mi platiti koliko želim. Nisam to htio prihvatiti – kazao je i dodao da je posljednji put vodu tražio prije otprilike 10 godina.

Posebno je ponosan na pronalazak vode na nogometnom igralištu.

– Još sam bio aktivan u klubu i zamolili su me da pronađem vodu. Na mjestu gdje sam je pronašao stavili su cijev s električnom pumpom koja je i danas u funkciji – kazao je.

Snimio Valentino Štefanek.

Istaknuo je da ga rašlje ni jednom nisu iznevjerile, a za njihovi izradu koristi svib i lijesku i to na preporuku jednog majstora.

– Možda se rašlje mogu napraviti i od drugog drveća, ali nikad nisam probao. Rašlje moraju biti čvrste, od jednakih grana jer ih je lakše držati – kazao je Milojević istaknuvši da drvo ili reagira ili ne reagira kod nekoga te da to ne zna objasniti.

Naglasio je da uz njega u obitelji rašlje najbolje reagiraju kod unuka Patrika.

– Ili to čovjek ima u sebi ili nema. Nekome kome ne reagiraju rašlje ne može se objasniti ta energija koja vuče rašlje prema zemlji – dodao je zaključivši da ne poznaje više ni jednu osobu u okolici koja zna ovu staru, pomalo već i zaboravljenu vještinu.