Razorni potres koji je najteže pogodio Sisačko-moslavačku županiju ujedinio je cijelu Hrvatsku.

U samo nekoliko sati od potresa, Hrvati su pokazali kako imaju veliko srce i počeli su organizirati mnogobrojne humanitarne akcije diljem zemlje, ali i odlaziti u potresom pogođena područja kako bi pomogli tamošnjim stanovnicima.

Jedan od organizatora takve humanitarne akcije, ali i čovjek koji je kazališne daske nakratko zamijenio sisačkim krovovima kako bi uklanjao opasne dimnjake, je glumac Sven Šestak.

OGLAS
Naša, podravska lista za županiju: nositelj liste Ivan Pal. HSS i nestranački kandidati

– Odmah nakon potresa organizirali smo humanitarnu akciju prikupljanja potrepština. Već tada smo razgovarali da moramo ponoviti akciju kroz dva tjedna, što i hoćemo – kazao je Šestak.

Akciji uklanjanja dimnjaka priključio se na poziv Tihomira Vrabeca
Ustupio: Sven Šestak (Facebook)

Akciji uklanjanja dimnjaka priključio se na inicijativu prijatelja Tihomira Vrabeca za kojeg kaže da je odličan stolar.

– U posljednjih nekoliko godina u šali ga zovem majstor, dok on mene kalfa. Amaterski se bavim stolarijom i Tihomir mi često daje savjete i njega pitam dok nešto nisam siguran, pa zato i ovakvi nadimci. Tihomir me nazvao, rekao je da se čuo s nekim prijateljima alpinistima koji su se mobilizirali. Njima je bio potreban majstor, a on je mene pitao želim li s njima, na što sam bez dileme odgovorio da želim – istaknuo je Šestak.

Dodao je kako je i nakon organizirane akcije prikupljanja potrepština u sebi, osjećao da može i mora još nekako pomoći.

– Trenutno kazališta ne rade pa imam jako puno slobodnog vremena. No, nekako sam dojma da i nemam puno vremena, svejedno bih to napravio. U cijeloj ovoj nesreći nešto pozitivno se dogodilo u Hrvatskoj. Genijalan mi je bio jedan komentar kojeg sam pročitao na društvenim mrežama: mi nismo narod već interventna postrojba. To je najtočnija tvrdnja u vezi odaziva stanovnika Hrvatske – kazao je.

Oduševljenje odlaskom i panika zbog straha od visine, ali nije bilo natrag

Naglasio je da je bio oduševljen prvih pola sata nakon što se čuo s prijateljem i rekao da će ići pomoći u potresom pogođeno područje.

– Nakon što je taj prvotni zanos prošao, sjetio sam se da ne stojim baš najbolje s visinom pa me malo ulovila panika kako ću ja to. No, kako sam rekao da idem, nisam više nije bilo natrag. Došli smo tamo i u tom trenutku kada čovjek počne skakati po tim krovovima i tavanima, uopće ne razmišlja o tome da bi svake sekunde mogao početi novi potres i da možemo biti zatrpani. Nekako uopće čovjek o tome ne razmišlja. Tako sam ja tamo završio, ja glumac – istaknuo je.

Dodao je kako ga djevojka koja je slikarica ponekad zeza da s pušlekom papira ide na posao.

– Tako se eto netko tko cijeli život nosi pušlek papira, odjednom našao na krovu, no meni to nije čudno. Smatram da u ovoj poplavi ljudi koji su se našli u tim područjima ima razno-raznih zanimanja. Vjerujem da su svi koji su mogli otići i otišli. Oni koji nisu, srcem su tamo i slali su pomoć. Mislim da svi skupa živimo za to da se tom kraju što prije pomogne – napomenuo je.

U ekipi u kojoj je bio Šestak tako se našlo nekoliko majstora i alpinista, a dodao je kako je jedan od njih bio oboje. Bilo ih je ukupno 20-ak Podravaca, Zagoraca i Zagrepčana.

Tamo nema vremena za junačenja i filozofiranja, potrebni su ljudi koji žele raditi

– Kao najnestručnija osoba tamo, slušao sam i radio sve što su mi rekli. Tamo postoji hijerarhija koja se mora poštivati, jer bi nas inače valjda polovica poginula po krovovima. Nije tamo vrijeme ni za junačenja ni za filozofiranja, tamo su potrebni ljudi koji žele raditi sve što je potrebno – objasnio je Šestak koji je bio samo dio cjelokupne ekipe koja je priskočila u pomoć. Vidio je, kaže, tablice na automobilima koji su došli od Iloka, preko Čakovca pa sve do Istre i Dalmacije pa čak je bilo i mađarskih i talijanskih tablica. Žalosno je, ističe, što se mora dogoditi tragedija da bi se vidjelo zajedništvo.

Dodao je da je situacija tamo izrazito teška.

– Prvo sam doživio šok kad sam vidio sve te porušene kuće i zgrade. U jednom trenutku jednostavno prestaneš razmišljati o tome i sve to postaje hrpa porušenog građevinskog materijala. Ali, ubrzo nakon toga dolazi onaj dio u kojem se jasno vidi da se tu radi o porušenim životima. Tada dolazi jedna tuga – kazao je.

Ustupio: Sven Šestak (Facebook)
Porušene zgrade su jedno, ali porušene živote puno je teže gledati

Kao primjer naveo je jednu baku na koju su naišli, a koja je ostala bez svega.

– Baka je manje-više ostala bez svega i plače, a zbog ove proklete pandemije koronavirusa ne smiješ ju zagrliti, iako je upravo taj zagrljaj jedino što bi toj baki u tom trenutku barem malo olakšalo sve. Zahvalnost u očima tih ljudi je nemjerljiva. Čak i kod onih kod kojih smo samo došli i rekli da tu ne možemo ništa jer nemamo opremu, čak i oni su bili zahvalni. Porušene zgrade su jedno, ali porušeni životi to je puno teže gledati – naglasio je.

Iznenadila ga je dobra koordinacija na terenu, gdje su dobili lokacije koje sve trebaju obići.

– Kada dođeš u ulicu i odradiš jedan dimnjak, odnosno krovište već dolazi susjed i moli za pomoć, tako to krene i na kraju cijeli dan čovjek provede u jednoj ulici – napominje.

Prvi dan ekipa u kojoj sam bio provela je u raščišćavanju dimnjaka u Sisku. Namjeravali su i do Petrinje, ali jednostavno nisu stigli.

– Samo rušenje dimnjaka jako je opasan posao. Osobno nisam bio taj koji je rušio dimnjake, već onaj koji je pomagao i dodavao sve što je bilo potrebno. Bio sam ja gore i na krovu, no samo rušenje ipak su radili dečki koji znaju posao. Prvi dan sam malo gledao sa strane dok sam drugi dan, dok sam shvatio što se i kako radi, puno više pomogao. To je cijela tehnika. Da sam ja sam išao rušiti dimnjak napravio bi veću štetu od koristi – istaknuo je.

Kazao je da se uglavnom radilo o brzinskom saniranju onoga što bi moglo biti opasno ako ponovno zatrese, a tamo cijelo vrijeme trese.

– Tamo se konstantno ljulja, tamo su konstantno manji potresi koje u jednom trenutku čovjek jednostavno više ne osjeti i možda i bolje. Kad stojiš na razrušenom krovu, možda je i bolje ne osjetiti potres – smatra Šestak i kaže da je tamo bio prvenstveno fizikalac, odnosno ispomoć dečkima koji znaju što rade.

– Njima ne trebaju ni filozofi ni oni koji će pametovati, tamo treba doći, zasukati rukave i raditi. Mi smo bili dva dana, s petka na subotu smo otišli i tamo smo proveli cijelu subotu. Kada je pao mrak, otišli smo natrag za Zagreb te smo se u nedjelju vratili i ponovno cijeli dan proveli na terenu. Išli bi i dalje, no kolege koji su bili s njim u ekipi morali su tijekom tjedna na posao – istaknuo je.

No, vraćaju se već za vikend.

– Ako ovim svojim iskustvom potaknem barem jednog čovjeka da se uputi pomoći, onda to zaista ima smisla. Dovoljno je sjesti u automobil i otići tamo, naći će se već neki posao – poručio je.

Ustupio: Sven Šestak (Facebook)
Nama je potresno to doživjeti, a ti ljudi to žive

Šestak je istaknuo da će ovo iskustvo i dva dana provedena na sisačkim krovovima pamtiti dok je živ.

– To je prvenstveno vrlo emotivno i teško za doživjeti. Posebno mi se urezala u pamćenje zadnja intervencija prvog dana kad smo došli do jedne male trošne kućice kojoj se srušio zabatni zid ili šanta, a u kojoj je bio jedan djedica od nekih 80 godina. Kiša je padala, mi smo skidali taj zid da se ne sruši, djedica je s nama bio vani i cijelo vrijeme nam je nekako htio pomoći. Kazao sam mu “Gospon odite u kuću” na što je on odgovorio da želi biti tu kako bi nam mogao pomoći ako će što trebati. U jednom trenutku krenule su mu i suze. Jesu li one bile od muke ili od radosti što mu je netko došao pomoći, ne znam. Vrlo teško je to doživjeti. Nama je teško to doživjeti, a ti ljudi to žive – naglasio je i zaključio da mu je dužnost otići i pomoći tim ljudima i da će to ponovno i učiniti.