Snimila Tea Jurković.
Doroteja Bojko igračica je Ženskog nogometnog kluba Koprivnica. Prvotimka nema stalnu poziciju, nego igra gdje je potrebno pa je tako u svojoj nogometnoj karijeri prošla sve pozicije, osim golmanske.

– Odmalena igram i volim nogomet, ali nisam nigdje ozbiljnije trenirala do svoje 18. godine. Oduvijek sam bila sportski tip, a u osnovnoj školi počela sam imati afinitete prema nogometu, no nitko me nije mogao voziti na treninge zbog posla kod kuće jer se moji roditelji bave poljoprivredom. Talent je postojao i žao mi je što od malih nogu nisam prošla školu nogometa, nego sam igrala s dečkima. Panjevi su nam bili gol, a livada nogometno igralište – prepričava nogometašica.

Doroteja u Ženskom nogometnom klubu Koprivnica trenira pet godina, otkad klub i službeno postoji. Prvi klub za koji je igrala bio je Repaš koji se natjecao u Drugoj ligi gdje je trenirala nešto više od godinu dana nakon čega se klub, zbog financija, zatvorio. Onda je prešla u viši rang natjecanja i “okusila” Prvu ligu u Čakovcu u kojem je igrala za Ženski nogometni klub Katarina Zrinski. Tamo je bila dvije sezone pa je čula da se u Koprivnici otvara klub i odlučila doći tu. Kako radi u bolnici u smjenama, bilo joj je teško “pohvatati” treninge i utakmice u Čakovcu pa je ovo bila izvrsna vijest za nju i drago joj je da je i dalje dio koprivničkog kluba.

Snimila Tea Jurković.

Što se tiče razlika igranja u prvoj i drugoj ligi, ova 25-godišnjakinja kaže kako joj je bolje u drugoj.

– Lijepo je reći i pohvaliti se da sam igrala u prvoj ligi, ali sve to ima svoje nedostatke poput dalekih putovanja na utakmice svaki vikend. Kada smo igrali u Dubrovniku morali smo dan prije putovati, što znači da sam morala uzeti oba slobodna dana u slučaju da sam dežurna za vikend. Kvaliteta igranja u obje lige puno se ne razlikuje. Ona je vidljiva jedino u nekoliko klubova na vrhu ljestvice u prvoj ligi, dok oni na začelju i u sredini nisu toliko kvalitetni. Klubovi druge lige lako bi mogli konkurirati s njima. Treninzi u drugoj ligi nisu manje kvalitetniji od onih u prvoj. Zapravo sve ovisi o treneru, njegovom zalaganju, znanju i iskustvu. Bilo koju ekipu ne može trenirati trener bez iskustva, a pogotovo ne djevojke za koje treba imati posebni mentalni sklop u glavi. Mogu reći da su u Koprivnici treninzi puno bolji od nekih u prvoj ligi – ističe nogometašica.

Doroteja je s koprivničkim klubom proputovala i neke zemlje poput Srbije i Francuske te igrala na jednom od najstarijih i najboljih međunarodnih turnira u ženskom nogometu. U prekrasnom gradiću Menton na Azurnoj obali ženski turnir održava se još od 1973. godine.

Snimila Tea Jurković.

– Veliko iskustvo je igrati s ekipom poput Crvene Zvezde koja se natječe u Ligi prvakinja i ima odlične igračice, a samim time i veliki budžet u klubu, raznovrsna sponzorstva i slično. To je već na jednoj ozbiljnoj profesionalnoj razini s kojom se mi ne možemo uspoređivati. Najljepši dio moje nogometne karijere definitivno je igranje na turniru u Mentonu u Francuskoj protiv belgijskih, talijanskih i francuskih klubova koji igraju na jednoj visokoj razini. Pružali smo im dobru igru i otpor, a najdraži gol i trenutak mi je bio taj kada sam postigla pogodak Reprezentaciji Maroka, što je rezultiralo osvajanjem trećeg mjesta na turniru – kaže ova svestrana sportašica.

Osim velikog nogometa, Doroteja je igrala malonogometne turnire s Koprivnicom poput Kutije šibica i Winter cupa.

Što se tiče usklađivanja posla i treninga, naša sugovornica kaže kako uspijeva sve uskladiti i igrati te trenirati.

– Ako radim popodne ili imam kod kuće nekih neodgodivih obaveza, normalno da ne mogu doći na trening, no kada imaš želju i volju sve se može. Ako imam neku važnu utakmicu vikendom, a dežurna sam, kolege mi uskoče u pomoć. Nisam samo ja zaslužna za igranje nogometa, nego me bodre roditelji, obitelj i prijatelji, ali i kolege s posla – priča Doroteja.

Snimila Tea Jurković.

Ženski nogometni klub Koprivnica za ovu je sezonu promijenio trenera pa je tako tu poziciju popunio Damir Valent – Zec. Kako kaže ova 25-godišnjakinja iskusan je, trenirao je i dosta muških ekipa, a dobili su i golmanskog trenera.

Cilj kluba je, napominje, osvojiti prvenstvo druge lige, ali ne bi još ulazili u prvu ligu jer su za to potrebne godine iskustva. Završile su treće na ljestvici s bodom manje od Marjana iz Splita, ali se prvak odredio bez odigravanja svih kola zbog koronavirusa. Da nije bilo te epidemije, Doroteja vjeruje da bi završile najmanje na drugom mjestu, ako ne i prvom jer imaju kvalitetan kadar igračica. Još je spomenula kako klub ima još jedan cilj, a to je privući što više mlađih igračica da klub nekome ostane. Seniorke neće biti vječno u klubu i ako ih nitko ne bude imao zamijeniti, onda cijeli dugogodišnji trud nema smisla.

– Planiram ostati igrati u Koprivnici još nekoliko godina jer već polako postajem umorna i svi znamo da to nije profesionalni nogomet te nemam nikakve koristi od toga, ali s druge strane igram zbog ljubavi i želje. No, kada dobijem neki nezgodni udarac, ne idem na tretmane, nego si to sama liječim. Ako je u pitanju nekakva veća ozljeda, prepušten si sam sebi. Pomognu ljudi iz kluba koliko mogu, ali onda posao trpi, a od toga živim, ne od nogometa – zaključuje Doroteja.