Privatna arhiva
Felina, koja je ime dobila zbog Bambijeve cure, a ne mačaka, s nama je godinu dana. Naša dlakava princeza došla je sasvim slučajno, neplanirano, u pet minuta i preokrenula nam je život naopačke.

Bruno i ja nekoliko mjeseci prije Feline razmišljali smo hoćemo li nabaviti psa, zapravo nije to bilo razmišljanje, nego je Bruno htio psa. On je odrastao uz pse, ja ne. Imao je škotskog ovčara, a nakon njega njemačkog. Oni su živjeli vani, u dvorištu, mali Bruno ih je tu i tamo hranio, briga je najviše bila na roditeljima. I to je bilo to. Moji roditelji su nabavili mješanca, isto je živio u dvorištu, no ja ga nisam previše doživljavala.

Kao mala nisam padala u nesvijest od sreće kad bih ugledala psa, već sam se ukipila od straha

Nisam bila ono malo dijete koje bi palo u nesvijest od sreće kad bi ugledalo malog slatkog peseka i dragalo ga do iznemoglosti, već sam se ukipila i obuzeo me neopisiv strah. Sad kad razmišljam, mislim da znam odakle on dolazi – u ulici je živio Mat, irski seter. Svi kažu bio je dobroćudan, umiljat, nikad nikome ništa nije napravio, slobodno je šetao svojim dvorištem i ulicom. No, ja sam vidjela ogromnu životinju koja je bila velika kao ja, koja je skakala na mene kad god bi me vidjela. Igranje na ulici i odlazak u školu bili su nemogući. Još i danas jasno vidim prizor u glavi – na putu do škole polako se šuljam prema Matovoj kući u nadi da me neće nanjušiti, no životinja nekako skoči pred mene, ja počinjem vrištati iz petnih žila, trčim ulicom prema doma, susjedi na dvorištima, ispred moje kuće stoji tata, drži se za glavu i misli si “pa dobro ne opet”. Mat se samo htio igrati.

Privatna arhiva
Peseki kakaju, sline, ostavljaju dlaku, ponekad povraćaju – nisam ja za to

S mišlju da nisam ja osoba za životinje, uvjerila sam Brunu da odustane od svog nauma. No, misao o malom dlakavcu uvijek je bila prisutna, on mi je stalno pokazivao slike štenaca, ja sam se smekšala, pa smo pričali koja bi pasmina bila najbolja, koji temperament psa bi nam odgovarao, tražili gdje možemo kupiti psa, pa smo usput naletjeli na priče o psima iz azila koje nitko ne želi, pa su razmišljanja krenula u smjeru udomljavanja. Uvijek smo bili negdje između, bi – ne bi. S mojom željom da bih ipak imala psa, uloge su se promijenile – ja sam pričala kako su slatki, a s obzirom na moj strah od životinja i opterećenost čistoćom, Bruno je postao “glas razuma”. Ti razgovori uglavnom su izgledali ovako: Bruno pogle kak je slatki; Adela ti znaš da peseki nisu samo slatki, oni kakaju i moraš pokupiti drekec, znaš da ti se bude popiškil na tepih, možda bude i povraćal, i znaš da se peseki linjaju, kak buš ti to hendlala s obzirom na to da kod tebe sve mora biti na crtu i da si malo frik kad je u pitanju čišćenje, i kak bumo išli na more, buš se kupala na plaži za pse, i znaš da peseka moraš šetati i da buš srela druge peseke, a tebe je strah peseka, meni to nije problem, ali jesi ti spremna na to; no dobro Bruno ne bumo uzeli peseka.

Malo stvorenje tužnog pogleda

Ali, svako malo na Facebooku mi je skočila objava koprivničke Udruge Šinterice dobra srca s preslatkim dlakavcima, kojih je u to vrijeme stvarno bilo mnogo, i svi su bili slatki i dragi, ali sekundu nakon toga pomislila sam na drekece, sline i dlake… i odustala. No, među objavama, naišla sam i na jedno preslatko smeđe stvorenje, s tužnim, umornim pogledom i obuzeo me neki čudan osjećaj. Nisam ga se mogla riješiti tjedan dana. I stalno sam se vraćala fotografijama tog malog stvorenja, ali Bruni nisam govorila ništa.

Foto: Tina Antolić
Došla sam, primila ju, čuvala i čuvam ju i dan-danas

Došao je prvi maj, ja na poslu, dijeli se grah u centru, prodaje se cvijeće, treba napraviti reportaže za novine, gledam po društvenim mrežama što se još događa u gradu, spremam se za odlazak s kolegom na teren i naletim na objavu Šinterica da imaju štand u centru: “Na našem štandu vas, osim mirisnih keksića za psiće, plišanih maca i privjesaka, očekuje i preslatka Pera koja od jutra uživa u pažnji posjetioca”, piše u njihovoj objavi. Pera je inače onaj mali slatkiš s tužnim pogledom koji mi je danima izazivao neki čudan osjećaj i nelagodu u želucu. Iduće što radim pišem poruku šinterici Nini “Bokbok, e jel mala Pera za udomiti”, piše Nina “Je, evo upravo je na štandu” i šalje fotku, moja poruka je bila “Evo me”. Bruni sam javila da sam nam našla pesicu, nek dođe u centar za 10 minuta po nju.

Izvor: Udruga šinterice dobra srca (facebook)

Njene prekrasne oči, slatka njuškica, pogled pun nekakve tuge natjerali su me da zaboravim sve drekece, otpale dlake i za mene potencijalno problematične situacije. Došla sam, primila ju, čuvala i čuvam ju i dan danas. Kupim drekece za njom, skupljam dlake, kupam ju u kadi, igramo se u dvorištu, šetamo u rano jutro prije posla, na moru uživamo na najljepšoj plaži za peseke, vozimo se u autu, ja sjedim s njom iza, ona povraća jer joj vožnja baš nije fora, ja čistim za njom, nosi mi lopticu, gledamo dokumentarce, popodne dremamo, navečer se mazimo, ujutro mi skoči u krevet i ne da mi da ustanem, režemo noktiće, idemo veterinaru, uređujemo dlaku, čuvamo se dok je vani vatromet, spavale smo skupa na podu dok je došla sa sterilizacije…

Mi smo učili o malom živom biću, a ona je učila kakati i piškiti vani, spavati u svom krevetiću, sjesti i dati šapu, nositi lopticu, kupati se u moru…

Prolazili su dani, mi smo učili o malom živom biću, učili smo kako živjeti s njom i kako brinuti o njoj. Ona je učila kakati i piškiti vani, spavati u svom krevetiću, sjesti i dati šapu, nositi lopticu, kupati se u moru. Svi strahovi od drekeca nestali su prvi dan nakon što ga je ostavila na čupavom žutom tepihu u kuhinji, i to je zapravo bio jedini put da drekec nije bio na podlošku ili kasnije na travici u jutarnjoj i večernjoj šetnji. Piškila je po boravku, tepisima i hodniku, no i to je već nakon nekoliko dana obavljala na podlošku ili vani. Strpljivo je čekala dok smo joj stavljali hranu u zdjelicu, a i danas čeka. Tek kad je hrana u zdjelici i kad prvi komadić pojede iz naše ruke, uživa u doručku i večeri. U prvim danima umirali smo od smijeha dok smo ju promatrali kako pije vodu – na podu oko zdjelice bila je prava mala poplava. Mislili smo mala je, bude naučila, ali i nakon godinu dana voda je na sve strane i mi se još uvijek smijemo.

Privatna arhiva

Šetnje su nam bile pravi izazov – dva koraka naprijed, tri natrag, a sa svakim četveronožnim dlakavcem kojeg je srela putem morala se pozdraviti, ponjuškati i poigrati. A uz nju i ja. Dan po dan uz nju sam se oslobodila straha od drugih četveronožnih stvorenja. Obožava druge pse, jedino ju ljuti jedna haskica u ulici. Spavanje je bilo noćna mora.

Prvi dan sve smo joj pripremili, kupili krevetić, igračke, jastučić i smjestili ju u hodnik. Dan je prošao genijalno, uvjereni smo da noć neće biti nikakav problem. No, cviljenje, jaukanje, plakanje bilo je prestrašno. Pratimo ju u krevetić, dragamo, pričamo joj, ona zaspi, mi odemo u krevet i sve ispočetka. Razmišljali smo da ju čak stavimo u krevet, ali to ipak nije bila opcija. Sjedila sam uz nju na podu držala je za šapu, ona je spavala, ja dremala. Malo po malo, naučila je sama spavati. Danas prije spavanja skoči u naš krevet, pomazi se, pravi se važna, mi pogledamo neki video, a ona dremucka. Bruno joj kaže Felina u korpicu, kraljica se digne pogleda nas i odšeće u svoj krevetić. No, ponekad joj toliko idemo na živce s videima da se sama digne, uzdahne, okrene se i ode u svoj krevetić. Drveni štokovi i lajsne su nam izgrižene, a kad ostane sama doma, na meti njenih zubića nađe se i njezin jastuk za spavanac, a šapicama je jako zanimljivo grebati po zidovima. Ali to mi je, začudo, u redu. Bude i to prošlo. Idemo dan po dan.

Privatna arhiva

Jedna od najstresnijih situacija ipak je bila njena sterilizacija. Nismo znali što nas čeka. Bruno je bio smiren i staložen, a ja sam bila u strahu i panici. Kad god idemo k veterinaru, uvijek je Bruno taj koji ju čuva, stavlja na stol i drži dok veterinar radi svoj posao. Tako je bilo i ovaj put. Dobila je sredstvo za smirenje i Bruno ju je čuvao u čekaonici sve dok ne počne djelovati. Veterinar nas poziva u operacijsku salu. Ja, naravno, stojim pokraj vratiju i umirem od straha, a Bruno ju stavlja na stol. Kaže veterinar da će joj obrijati šapu i staviti braunilu za anesteziju, nakon toga ona će se sva na sekundu uzbuditi i nakon toga zaspati. Pogledam Brunu s druge strane stola, problijedio je. Ulazi drugi veterinar, gleda Brunu i pita reda radi “Imate kakvih problema s mirisima medicinskog alkohola ili iglama, vađenjem krvi…?” Gledam Brunu, on je gotov. Kaže nemam ja problema. Ali, meni proleti kroz glavu pa Bruno je prije dva tjedna pao u nesvijest na običnom pregledu sinusa kod otorinolaringologa, prije nekoliko godina od muke se onesvijestio u teretani, a nije mu baš neka fora ni vađenje krvi. Pitam ga jesi dobro. Veterinar ga pogleda, skoči prema njemu, daje mu stolicu da sjedne. A ja sa svoje pozicije kraj vratiju, sva u strahu i uspaničena dolazim do Feline, primim ju, držim ju dok joj veterinar brije šapicu i stavlja iglicu. Zaspala je. Izlazimo van. Umiremo od smijeha.

Privatna arhiva
Gleda nas prekrasnim očima punim ljubavi i zahvalnosti dok se repić vrti kao propeler

Svaki dan s njom pun je iznenađenja i novih izazova, a ona nas bez obzira na sve gleda prekrasnim, zadovoljnim, zaljubljenim očima punima zahvalnosti i bezuvjetne ljubavi, dok se repić vrti kao propeler.

Došla nam je u tužnim trenucima našeg života, okrenula ga je naglavačke, pokazala nam stvari za koje nismo ni znali da postoje, učinila nas je opuštenijima, sretnijima, zadovoljnima.

Često se kaže da se udomljavanjem napuštenih životinja čini dobro djelo, pokazuje plemenitost, spašava životinja. U ovoj situaciji stvari su malo drugačije. Priča s našom dlakavom princezom počela je ovako: Peru i njenog brata Stjepka koji su se utapali spasio je njihov gazda koji ih nije mogao zadržati, Šinterice su spasile gazdu i uzele štence, a mi smo uzeli Peru koja je spasila nas i učinila nas boljim ljudima.

Mala Pera, odnosno naša Felina pokazala nam je kako izgleda čista ljubav.

Privatna arhiva