Petak, 29. ožujka 2024.

U prvoj polovici 20. stoljeća vjenčati se moglo samo u četiri tjedna nakon Svih svetih, a svadba je trajala tri dana

Muzej grada Koprivnice ovih se dana prisjetio kako su izgledala vjenčanja tijekom prve polovice 20. stoljeća, u sklopu ciklusa objava #svugdi_pojdi_doma_dojdi na svojoj Facebook stranici.

Vjenčanja se nisu mogla održavati čitave godine već najčešće u četiri tjedna nakon blagdana Svih svetih. Nepisano pravilo nalagalo je da se mladi iz iste župe žene međusobno, a samo su rijetki tražili par u susjednim župama.

Izvor: Muzej grada Koprivnice (Svatovska povorka u Delovima oko 1950. godine, u pozadini se vidi kuća pokrivena slamom, iz obiteljskog albuma Štefanije Vulić)

Na svadbu su pozivani samo rođaci, krizmana i krsna kuma, a svatovi su se održavali u kući. Pritom, svadba je trajala tri dana: prvi dan kod djevojke, a tada se obavljalo i vjenčanje.

Kad su dolazili k djevojci ona nije bila u svojoj kući nego kod susjeda, a mladoženja je morao ići po nju. Nakon toga se izvodio običaj pod nazivom “menjanje prstena” tako da je na vjenčanje mladenka nosila mladoženjin prsten na ruci i obrnuto. Do crkve je svatovska povorka išla prema točno određenom redoslijedu: zastavnik, starešina i dever, mladoženja i klencerica, mlada i klencer, podsnehale i dalje svi ostali. Po povratku s vjenčanja starešina je predvodio običaj traženja blagoslova za mladence uz šetano kolo. Potom slijedi objed, no prije svatovske juhe starešina blagoslivlja kruh i provodi postupak predviđanja hoće li se mladencima prvo roditi sin ili kći. Ponekad se rođenje sina nastojalo osigurati i tako da se mladenki već u crkvi odmah nakon vjenčanja u naručje stavio dječak, a znali su joj donijeti dječaka i u krilo tijekom večere.

(Muzej grada Koprivnice)

Izvor: Muzej grada Koprivnice (Svatovska povorka u Delovima tijekom običaja mivanje, oko 1940., iz obiteljskog albuma Štefanije Vulić.)
zatvori