Petak, 26. travnja 2024.

FOTO Oslikani zid kao svjedok vremena: Shy i Blanana potaknuti koronom napravili mural u Kampusu

Za prvi mural trebala su im dva tjedna svakodnevnog rada

Reakcije na doba pandemije i zaključavanja gotovo svih društvenih aktivnosti jako su različite. Mnoge je koronavirus potaknuo na razmišljanje, a neke i na likovno izražavanje, ponekad i na neuobičajenim mjestima. Tako je u koprivničkom Kampusu niknuo novi mural – oslikani zid, djelo mladih umjetnika Shy i Blanane.

Iza imena Shy krije se Hana Belobrk, studentica prve godine na Likovnoj akademiji u Rijeci, a Blanana je Marko Maksimović koji je studirao strojarstvo, a danas je student treće godine na Grafičkom fakultetu u Zagrebu. Oboje se bave eksperimentiranjem i izražavanjem kroz različite medije, proučavaju različite grane umjetnosti, a svoje stavove i razmišljanja pokušavaju proširiti i iskazati na različite načine.

Ustupila Hana Belobrk.

– Oduvijek nas je zanimao street art i poruke koje šalje društvu. Divimo se grafitima, muralima i sakupljamo od raznih umjetnika naljepnice s ulice. Ulična umjetnost još uvijek se smatra vandalizmom koji ne zaslužuje svoj prostor na javnim mjestima, iako se mnogi dive velikim šarenim muralima ili nizovima grafita kraj kolodvora. Trebali bismo razrušiti predrasude i razlikovati umjetnost od običnog šaranja na ulici – smatra Belobrk.

Dodaje da ih je trenutačna situacija u svijetu potaknula na izradu murala kako bi ispunili vrijeme i malo pobjegli od vlastitih misli pa su odlučili svoje umjetničke vještine isprobati na zidu unutar Kampusa. Belobrk napominje kako nažalost nisu naišli na podršku i pomoć koprivničkih udruga pa su sve dozvole i materijale sami pribavljali i financirali.

Ustupila Hana Belobrk.

– Sam zadatak je bio izazovan, zahtijevao je od nas puno planiranja i odricanja. Mnoge neprilike poput vjetra, kiše, faksa su nas sputavale u izradi, no nismo ni pomislili odustati. U dva tjedna svakodnevnog rada uspjeli smo napraviti naš prvi mural – rekla je Belobrk.

Kazala je da voli crtati ljudske figure i spajati ih s nečim nespojivim, kako bi dobila nešto nadrealno.

Ustupila Hana Belobrk.

– U ovom slučaju odlučila sam koristiti ljudsko tijelo, a umjesto glave koristila sam klobuk. Tako glavni motiv na mom muralu zauzimaju figure koje u sjedećim pozicijama čekaju. Čekaju i gledaju situaciju u kojoj se nalazimo, jer trenutačno je to jedino što većina od nas može i treba napraviti. Figure su okružene prirodom, svojevrsnim rajskim vrtom. To je bila jedna od stvari na koju smo počeli obraćati pažnju kada se od nas zahtijevalo da ostanemo u svojim domovima. Kretanje, zrak, sunce, priroda – egzistencijalne stvari koje smo uzimali zdravo za gotovo, postale su nam potrebnije više nego ikad. Tužno je da većina nas osvijesti prave vrijednosti tak u nekoj većoj katastrofi. Sama sam se našla u tom krugu. Nadam se da ćemo iz ove situacije naučiti nešto o sebi, drugima i početi cijeniti stvari koje inače lako zaboravimo i ne cijenimo dovoljno – objasnila je i dodala da je uživala crtajući na ovako velikom formatu.

Maksimović je dodao da se ilustracijama bavi već neko vrijeme, radio je razne dizajne, izrade likova, postere, flasheve i slično.

Ustupila Hana Belobrk.

– U svom stilu koji gradim dosta često odradim neke dublje teme bilo religije, mitologije, osjećaje, stanja i svijesti oko nas. Tako sam se i za mural odlučio pozabaviti tematikom društva, privida društva i kakvo ono jest. Moj dio murala sadrži jednu povorku, odnosno društvo koje daje dojam tih dobrih i loših strana naše okoline, dotiče temu ljudskih grijeha, vječnih, vječitih bludnosti kojima se okružujemo i sukobljavamo. Bojom sam htio odvući pažnju od grubih kontroliranih linija i granica unutar nas samih, kako i ona sama više prikazuje plohe i nijanse, recimo neki pozadinski pogled, udaljen, a opet prisutan, tako i mi sami često gledamo površno na svijet i zbivanja oko nas. Dok sam linijama htio približiti te crte važnosti koje uokviruju naš odgoj i često zatvoren pogled na stvarnost – objasnio je.

Ustupila Hana Belobrk.

Smatra kako je najčešće i najveće pitanje krajnost do koje idemo, ili želimo ići te kada taj put zapravo postaje loš i iskrivljen, zbunjen zbog sukoba stvarnosti i mašte kojom smo vođeni.

– Želio bih prikazati da nije uvijek sve crno ili bijelo, već da u svakome postoji neki ton koji možemo otkriti samo kroz razumijevanje i poštovanje – zaključuje.

zatvori