Piše Goran Čičin-Mašansker za Koprivničku sportsku povijest.

Trebalo je to biti ležerno putovanje i upoznavanje s državom koja je prva priznala hrvatsku neovisnost, no kvar na zrakoplovu prouzročio je gotovo 24-satno kašnjenje rukometašica Podravke Vegete na Island. Svi su planovi puta time bili znatno poremećeni, a na udaljeni se otok smješten između Sjevernog mora i Atlantskog oceana stiglo tek tri sata prije početka prve od dvije utakmice koje su naše prvakinje odigrale proteklog vikenda u sklopu 3. kola Kupa EHF-a.

Za vrijeme putovanja prema Islandu, imali smo priliku upoznati i drugu stranu avioprijevozničkih usluga. Na primjer, sletite Croatia Airlinesom na pariški aerodrom Charles de Gaulle, pitate osoblje kamo morate ići za transfer na Island, pa vas upute na autobus i pošalju na – krivi terminal! Ništa zato, savjesna nas službenica upućuje natrag, na terminal na koji smo stigli, i na sreću imamo vremena čekirati karte i stići na drugi let.

Ili drugi i još ‘bolji’ primjer, kad kompanija (u ovom slučaju Islandair) ne može iz Pariza poletjeti svojim Boeingom 757-200 zbog – kvara na gumi! Bez ispravne gume na kotačima tako velikog aviona opasno je i poletjeti, a kamoli sjetjeti, pa je jasno da se kvar koji se ne događa tako često morao otkloniti. No, putnici, među njima i Podravkina ekipa, vodstvo kluba i novinari nisu odmah bili obaviješteni o razlozima kašnjenja. Tek nakon par sati doznalo se za vulkanizerske probleme, pa čak i to da se čeka zrakoplov iz belgijskog Liegea, koji bi trebao dopremiti rezervnu gumu.

Hura, nakon cjelodnevnog čekanja u neudobnim prostorima velebne zračne luke Charles de Gaulle (barem smo dobili sendviče i piće po izboru), napokon ulazimo u velebnu ‘leteću pticu’, izmjenjujemo radosne poglede zbog trenutka kojeg čekamo cijeli dan. No, sjedimo na svojim mjestima neuobičajeno dugo, prošlo je već 40 minuta, kad nas osoblje Islandaira izvješćuje kako ćemo se bar za danas morati pozdraviti sa snovima o Islandu. Lutamo terminalom u potrazi za prtljagom koja će biti iskrcana. Napokon dolaze torbe, i prilično uznemireni službenici, očito nenavikli na ovakve ‘izvanredne’ situacije, upućuju nas na autobuse za hotel.

Ne znamo koji hotel, više od stotine putnika iz našeg aviona gužva se čekajući buseve koji vrlo rijetko dolaze. Nakon više od dva sata čekanja, konačno stižemo u obližnji hotel Holiday Inn, gdje upoznajemo neljubaznost francuskog ‘šefa sale’ u hotelskom restoranu. Nakon kratkog razgovora (njegovo spominjanje Balkana nije moglo proći bez odgovarajuće replike) i intervencije na recepciji zajedno s ostalim ljutitim putnicima, ipak nam se otvaraju vrata restorana koji baš i nije ponudio neke specijalitete. Izbor hrane bio je mali, vjerojatno su ljudi bili iznenađeni najezdom aerodromskih namjernika. Nespremni u hotelu, nespremni na aerodromu, nespremni u organizaciji transfera do hotela, nespremni totalno!
U subotu od jutra dežuramo na aerodromu, i nakon 10 sati konačno polijeće naš Boeing, s novom novcatom gumom. Ujutro se sažimlju dojmovi i dolazi se do zaključka da nikad nije bilo ovakvog kašnjenja u posljednjih petnaestak godina, koliko Podravka redovito putuje po Europi. Bit će da je riječ o ‘zakonu velikih brojeva’. Nakon tri sata mirne i ugodne vožnje približavamo se otoku zavijenom u bijelo. Ledenjaci pokrivaju najveći dio Islanda, naseljena su samo područja uz obalu, a ne treba posebno napominjati da su morski plodovi ovdje glavne prehrambene namirnice. Snijeg je uz vjetar zimi ovdje normalna pojava, u što smo se uvjerili po izlasku iz zračne luke u Keflaviku.

Do utakmice je ostalo još nešto više od tri sata, ručati se nije moglo, pa cure ‘rješavaju’ sendviče kako bi barem nešto pojele prije nastupa. Natiskani u kombijima koje voze djelatnici Haukara, Podravkinog suparnika iz Hafnarfjördura, putujemo iz zračne luke u Keflaviku kroz Hafnarfjördur do Reykjavika, gdje se nakon prijave u hotelu kratko zadržavamo, jer treba krenuti u dvoranu. Dodatnih 15-20 minuta vožnje i ulazimo u vrlo simpatičnu dvoranu u kojoj su koprivničke rukometašice bez problema pobijedile u obje utakmice i dohvatile osminu finala Kupa EHF.

Noć se počela spuštati već nakon 16 sati, i potrajala je sve do 10,30 u nedjelju, kad smo krenuli u razgledavanje Reykjavika, glavnog grada u i oko kojeg je smješteno više od 75 posto od 295.000 stanovnika Islanda. Zgrade su uglavnom niske, djeluju skromno, no standard je na otoku između Grenlanda i Europe prilično visok. Najmanje se plaće kreću oko 2500 eura mjesečno, no dosta je onih koji zarađuju i znatno više od toga. Cijene su ‘paprene’ – dok kod nas pola litre pive stoji oko 10 kuna, kod njih je cijena – 10 eura! Alkohol se, kao i cigarete, smatra luksuzom i cijena mu je visoka kao i u Norveškoj.
Islanđani su vrlo ljubazni i susretljivi, gotovo svi govore engleski i lako se s njima sporazumjeti. Zanimljiv meni ponuđen je u hotelu za nedjeljni ručak, ribe i morski plodovi na razne načine, garnirano crnim i crvenim kavijarom. Standard čini čuda, a zdrava hrana omogućuje dugi životni vijek žitelja Islanda.

Reykjavik i većina Islanda imaju mogućnost korištenja tople vode iz prirode u svrhu grijanja, pa je u glavnom gradu sagrađeno i postrojenje s tankovima iz kojih se toplinskom energijom gotovo besplatno opskrbljuju stanovnici. Na vrhu tog zdanja, ispod staklene kupole, sagrađen je ekskluzivni restoran koji ima sposobnost rotacije.

Najviše od svega ipak nas se dojmila polarna noć, koja u ovo doba traje oko 18 sati. No, zato ljeti dan traje i više od 20 sati, pa smo upitali naše domaćine imaju li problema sa snom. Kažu da spavaju potpuno normalno.

Na povratku kući, koji je začudo protekao sasvim normalno, imali smo priliku vidjeti pravi kontrast francuskoj neorganiziranosti. Zračna luka Heathrow u Londonu, među najvećima i najprometnijima u Europi, odlično je ‘posložena’ i putnici jednostavno ne mogu zalutati ako žele izaći u Englesku ili pronaći drugi let. Sve se obavlja na jednome mjestu, a onda putnik sa čekiranom kartom može bezbrižno lutati velebnim terminalnom i uživati u, naravno skupoj, ponudi restorana, kafića i različitih trgovina sa svime što srce poželi.
Putovanje na Island ponudilo je, dakle, priču koju nećemo tako brzo zaboraviti…

Objavljeno u Glasu Podravine, siječanj 2006.
Koprivnička sportska povijest