Zoran Milanović krenuo je u predsjedničku kampanju. Nakon velikog motivacijskog skupa održanog u Zagrebu, s kojega je poručio da ‘moramo stvoriti normalnu državu’, kandidat SDP-a i 12 liberalno-lijevih političkih stranaka odmah je posjetio Koprivnicu.

Njegovi domaćini, gradonačelnik Mišel Jakšić i predsjednik koprivničkog SDP-a Tomislav Golubić, upriličili su mu susret s ovdašnjim stranačkim kolegama i građanima, a odveli su ga i u Ateliere Koprivnica te na Dane jabuka u Starigradu. Dio večeri Milanović je bio u jednom koprivničkom kafiću na Lenišću, gdje je najviše vremena proveo u razgovoru s bivšim koprivničkim gradonačelnikom Zvonimirom Mršićem. Bio je pozvan i na slavljenički koncert Petra Graše u gimnazijsku sportsku dvoranu, no ljubazno je zahvalio pravdajući se pripremama za današnji put.

Prije odlaska, “predsjednik s karakterom” razgovarao je s novinarkom Drave.info Sandrom Levak-Miklošić. Pročitajte što je odgovorio na neka od njenih pitanja.

Gospodine Milanoviću, kako to da ste za početak kampanje nakon Zagreba izabrali upravo Koprivnicu?

– Ja sam u Koprivnici od kraja lipnja, mislim, četvrti puta. Ništa se dakle bitno nije promijenilo. Odmah sam nakon govora u Zagrebu sjeo u automobil i krenuo put Križevaca i Koprivnice.

Snimio Marko Posavec.

S obzirom na proslavu Dana grada, na veliki broj građana koji se okupljaju, ovo je svakako primamljivo mjesto za kampanju. Je li ovo bila dobra političko-poslovna odluka ili pri dolasku u Koprivnicu postoji i neka emocija?

– U posljednjih 13 godina tu sam bio “milijun puta”. Sigurno ima emocija. Bili smo danas u Starigradu na festivalu jabuka koji organizira udruga žena. U Koprivnicu uvijek imaš razloga doći. Ja posebno. Lijepo se ovdje osjećam.

Zašto želite biti predsjednikom Republike Hrvatske?

– Strast, znanje, iskustvo i želja da se Hrvatska normalizira. To stalno govorim. Neki oblici ponašanja koje ja ne držim normalnima u Hrvatskoj polako postaju normalni. Osjetio sam stoga potrebu i želju da se uključim u ovu utakmicu i da se natječem za predsjednika Republike Hrvatske.

Jedno vas vrijeme nakon premijerskog mandata nije bilo. Što ste radili? Je li to bio samo odmor ili prilika da razmislite što ćete dalje?

– Samo mali odmor. Ja sam bio i predsjednik stranke i predsjednik Vlade. Biti predsjednik stranke je katkad teže jer je mehanizam stranke takav da nema jasnu upravljačku strukturu kao vlada. Trebalo mi je samo malo odmora. Imao sam i neke druge interese u životu. A ovo nije klasičan povratak u politiku. Politika je prije svega stranka, to je klasična politika. To je borba za mandate u predstavničkom tijelu, prije svega u Hrvatskom saboru, a potom i u predstavničkim tijelima gradova, općina i županija. Ovo je druga dimenzija državništva. Vjerujem da sam za nju spreman. Ne mogu reći da sam se za to pripremao. Nisam u životu razmišljao da moram biti predsjednik Vlade ili Republike. Nikome to nije zapisano u zvijezdama. Naprosto, donosio sam takve odluke, i sad sam tu.

Što vi možete učiniti za Hrvatsku više kao predsjednik nego što ste to mogli kad ste bili premijer?

– Kao premijer s jedne strane možeš učiniti najviše. S druge strane, pritisak i očekivanja su uvijek veliki, katkad i nerealno veliki. Ja sam bio premijer u ekonomski najtežem razdoblju u novijoj hrvatskoj povijesti, osim ratnog razdoblja. Kao predsjednik možeš iz jedne druge perspektive djelovati na to da zemlja bude normalnija, da dijalog bude normalniji, da budeš prisutan, da upozoravaš na probleme, da igraš fer utakmicu u kojoj si stalno aktivan i stalno na lopti… Da ne sramotiš državu, da biraš društvo, da biraš s kim se slikaš, kumiš i družiš, da biraš uzore u međunarodnoj politici…

Tko su vaši uzori?

– Danas, u ovom trenutku nemam uzora. Povijesno gledano, imao sam ih. No to je samo povijest. Govorim o inozemstvu.

Znači, želite stvarati novu povijest Hrvatske?

– Nažalost, povijest Hrvatske i svih država se stvarala u ratu. S obzirom na to da je rat zadnja stvar koju želim, nemam takve megalomanske ambicije. Ne želim ljudima obećavati stvari za koje sam potpuno siguran da ih neću moći izvršiti, to smo slušali zadnjih pet godina, obećavati materijalna prava i probitke – na to nemam utjecaja. Imam samo želju, kao i svaki drugi čovjek. To su moji motivi, ne da obilježim svoje mjesto u povijesti. Takve akcije obično ne idu bez krvavih sukoba, a to nitko od nas ne želi.

Ako budete izabrani za predsjednika Republike, što će prevladati: bahatost i arogancija ili ona druga diplomatska, finija strana vaše osobnosti?

– Ni jedno ni drugo! Moja bahatost i arogancija su mačji kašalj u odnosu na ono što sad vidimo od HDZ-ovaca. Ja sam birao riječi, nisam divljao, nisam se išao fizički obračunavati s ljudima. Koliko god to komično izgledalo, no to radi današnji premijer. Nisam pjevao, nisam se spoticao po stepenicama, nisam vrijeđao ljude u Saboru psovkama, što sad radi predsjednik Sabora. Kad to stavite u neku perspektivu, ja sam znao biti grub. Isto tako, kad kažete diplomatska finoća, ja sam bio diplomat 12 godina. To je bio zaokružen ciklus, osobito za nekoga tko nije bio HDZ-ovac. Veći dio tog razdoblja nisam bio ni SDP-ovac. Kod mene nikad nije bilo ni te posebne diplomatske finoće iza koje se u stvari ne skriva ništa osim prazne frazetine i izbjegavanja rješavanja problema. Ja sam sebe uvijek doživljavao kao nešto između toga.

Tada budući premijer Zoran Milanović na predizbornom skupu u Koprivnici 17. studenog 2011. Snimio Marko Posavec.

Mjesto Hrvatske danas u svijetu – gdje smo, kakvi smo?

– Još se uvijek snalazimo u toj novoj robi koja se zove Europska unija. Tumaramo. Kao da se nakon ulaska u EU postavlja pitanje što mi želimo, koji nam je sljedeći cilj, tko su nam saveznici, s kim možemo raditi… Nakon 2013. godine mi više nemamo onu vrstu pritiska da se mijenjamo kako bismo postali članovi. Kao da je sva negativna energija, ono mutno i prljavo prokuljalo iz nekih dijelova hrvatskog društva. Kao da smo se sve te godine pretvarali, kao da smo sve manje normalno društvo, društvo u kojemu se cijene neke vrijednosti poput rada. A ne da dođeš do bogatstva kao što neki ljudi dolaze. Već 30 godina gledamo jednu te istu priču. Krade se. U Hrvatskoj ima jako puno lopovluka u javnom sektoru. Imamo masu ljudi čija imovina i bogatstvo nije objašnjeno. To je realnost, kome krivo, kome pravo.

Može li predsjednik Republike utjecati na to da u Hrvatskoj vratimo kulturu rada i da rad postane poželjna kategorija u društvu?

– Ja bih rekao ovako: predsjednik može utjecati na to da iskorijenimo nekulturu krađe, pa će jedno slijediti drugo. Kultura rada je nešto što se ne može utjerati. Ja ne mislim da u Hrvatskoj ne postoji kultura rada. Razgovaramo u Koprivnici, ovdje postoji kultura rada. To ne znači da su neki dijelovi Hrvatske napučeni lijenčinama. No, činjenica jest da je prisutna nekultura da je sve dopušteno, ne poštuju se pravila igre, odnosno mijenjaju se prema potrebi. Primjerice, HDZ je ove godine dan prije početka kampanje za europske parlamentarne izbore promijenio Zakon o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe i podigao najviši dopušteni iznos na 4 milijuna kuna i to je dopušteno. Sada ne želi promijeniti način formiranja izbornih povjerenstava kako bi ušli stranački predstavnici čime bi smanjio prostor za manipulaciju. Jednom je nešto dopušteno, drugi puta nije. To je cinizam i bezobrazluk, i to kod ljudi izaziva bijes.

No, to su sve mogućnosti koje pruža broj ruku u Saboru. Pa i vi ste imali vladajuću većinu i neke ste stvari odradili ili ste ih propustili odraditi.

– Moguće je. Moguće je običnom većinom promijeniti državne blagdane, no to je nasilje. Netko će na to nasilje sutra uzvratiti sličnim nasiljem. Uvijek jači smatra da može što mu padne na pamet. No to je pogrešno!

Je li moguće u Hrvatskoj, koja je podijeljeno društvo, postići konsenzus o tome kamo želimo i kakvi želimo biti?

– U nekim stvarima nije moguće postići konsenzus, osobito u stvarima koje se tiču zadanih ideologija i naše novije povijesti. To su teme koje su jalove! O njima se ova generacija Hrvata neće moći dogovoriti. Treba ih stoga ignorirati koliko god je to moguće. A gdje želimo ići? Ja želim da Hrvatska bude otvoreno, kompetitivno i konkurentno društvo, da se ne bojimo izazova, da čuvamo svoju tradiciju, ali da joj ne budemo robovi i da se ne bojimo novoga. Ali ne novoga iz reklamnih magazina zbog kojih morate kupiti sve što vidite. To ne! Dakle, biti razuman i oprezan u nekim stvarima i ne nasjedati na velike ideje koje od ponedjeljka mijenjaju svijet. To nije lako, zahtijeva veliku razinu stabilnosti i nepovodljivosti, a nas vode ljudi, posebice predsjednica, koja je dosta povodljiva.

Kandidat ste lijeve opcije. S vama su vaš SDP i još 12 stranaka. Očekujete li da lijeva opcija pobijedi i na sljedećim parlamentarnim izborima ili ćete biti predsjednik koji će uz sebe imati desnu vladu?

– Sa mnom povijest niti počinje niti završava. Želim da ovaj ciklus promjena započne pobjedom građanske, umjerene, moderne Hrvatske. Što će biti nakon toga, vidjet ćemo. Ja ću poštivati svaki rezultat koji je posljedica volje građana i birača.

Premijer Milanović u srpnju 2015. posjetio je Koprivnicu povodom početka gradnje novih Belupovih tvornica. Dvije godine kasnije otvorio ih je Andrej Plenković. Snimio Marko Posavec.

Gospodine Milanoviću, recite nam još nešto o vašoj vezi s Koprivnicom.

– Pa sve sam vam lijepo rekao. I to ne manirom onih koji govore što slušatelji žele čuti. Meni je ovdje lijepo, tu sam često dolazio… Tu sam na dar 2007. godine dobio bicikl koji su mi prije pola godine ukrali pred ulazom u stan.

Sjećam se vaših izjava koje ste davali u Koprivnici. Jedna od njih je bila i da je Podravka nadrasla Koprivnicu i da se srećom o njoj ne odlučuje u Koprivnici. Ili kad smo vas jako, jako morali nagovarati da nam kažete da je Sveučilište Sjever konačno dobilo status javnog sveučilišta…

– Da, al’ dobilo je.

Da, ali kao da to niste htjeli izreći. Gotovo smo čupali tu izjavu iz vas.

– Nisam htio reći dok nije bilo riješeno. Da, Koprivnica ima sveučilište zahvaljujući odluci moje Vlade i meni osobno. To je činjenica iz 2015. godine. Bila je to fuzija Koprivnice i Varaždina. Neki su se nakon toga ovdje zaposlili kao mlađi asistenti u 58. godini života. Sad su predsjednički kandidati. To sam im omogućio, ha, ha, ha. Kad ste me već pitali.

– A što se tiče Podravke… Znate li gdje je sjedište Nestléa? U jednom malom mjestu i normalno da ga je Nestle nadrastao. To isto želite i za Podravku. Bilo bi dobro da je Podravka nadrasla Zagreb, a ne Koprivnicu. Podravka je davno otišla po svijetu i to je veliki kompliment. Takva bi kompanija trebala imati 95% izvoza.

Na kraju, što bi predsjednik Milanović rekao mladima? Je li budućnost Hrvatske u migrantima ili s emigrantima, dakle hrvatskim građanima koji će napuštati svoju zemlju?

– Vjerujem da će naši mladi raditi bolje vrste poslova. Za neke vrste poslova ćemo trebati pomoć iz inozemstva. To su poslovi za koje možda trebaju manje škole, koji su teži i možda manje plaćeni. Ima mjesta i za jedno, i za drugo.