Dan je posljednjeg ispraćaja velikana Martina Sagnera. Sprovod je, kako to i priliči, na Mirogoju, uz zaslužene počasti.

A počast velikom podravskom sinu, koji je na najbolji način utjelovio simbol svima nam dragog podravskog lika Dudeka, odajemo i mi na svoj način. Nećemo pisati o njegovim velikim umjetničkim dostignućima, nećemo analizirati njegovu odanost hrvatskom narodu, dragovoljno sudjelovanje u Domovinskom ratu i Hrvatskom saboru… Prenosimo tek nekoliko sjećanja njegovih sumještana iz Novigrada Podravskog.

Marija Bukovčan, teta ili kumica Švorčeva, kako je već tko zove u Novigradu, odrastala je sa Sagnerovima. Živjeli su u današnjoj Koprivničkoj ulici, v Novom Selu, “dve hiže so ih samo deljile”. Marija danas živi u Domu za stare i nemoćne na koprivničkom Lenišću.

Marija Bukovčan

– Žalosna sem za Dudekom kaj mi je vmrl. On je tak iznenada otišel. No kaj moreš, život mora iti dalje. Denes sem dala molitve za njega v naše kapelice jer se on jako boril da velečasni dojde na sprevod njegove mame. Dio familije je bil v partiji i neso šteli velečasnoga. No njega to neje bilo briga. Otišel je županiku i rekel “Ja vas lepo molim, oču da moja mama ima sprevoda.” I velečasni je bil – prisjeća se Marija koju su u vrijeme djevojaštva zvali Draga Vedriševa. Prisjeća se i da ju je Martin naučio pjevati Mamu Huanitu na španjolskom, što je tada rijetko tko znao.

Martin Sagner, ili Martinđa kako su običavali govoriti stari Novigraci, često je i rado dolazio u svoj Novigrad. Savjetima je pomagao glumcima amaterima, a na zabavama i društvenim okupljanjima često je zasvirao violinu ili gitaru. Glumački i glazbeni talent nasljedio je od svog oca, kaže Josip Petras, Jozo Sokolov, čija je majka bila Martinova sestrična.

– Martin je počeo glumiti i pjevati još na obiteljskim okupljanjima, pa nije čudo da je postao profesionalni glumac. No bio je izuzetno svestran čovjek, intelektualac, vrlo načitan. Bio je živa enciklopedija Novigrada i nije krio svoje korijene. Cijeli je život bio vezan za svoj zavičaj. I premda glumci nisu nekad puno zarađivali, uvijek je bio spreman pomoći svima kojima je trebalo.

Martin je bio emotivno vezan za Podravce i održavao je vezu s prijateljima. Teško mu je pao odlazak njegovih prijatelja, prisjeća se Josip Petras:

– Znal je reći “Jozina, znaš kaj! Ti si sad moj i naj mi slučajno otiti kak so otišli Jozina Turković, Jozina Matota i z Lebin Jozina (Josip Generalić iz Hlebina). Naj me sad ti izneveriti.”

Oni koji su ga poznavali, Martina Sagnera sjećat će se kao osobe koja je zaslužila da se uz njegovo ime piše čovjek s velikim Č, kaže Petras prisjećajući se njegovih riječi:

– Martin Sagner je veliki čovjek, ljudina. Kak’ je rekel – ili si čovek ili nesi i šljus! Ak’ te ima što rad, imaj i ti njega. Ak’ te nema, nek bo sit i nek ide lepo v rit!

Uspomene i sjećanja naviru, ima ih mnogo i sve su lijepe, kaže Josip Petras i prenosi nam Martinov odnos prema životu.

– “Dok me bo, ja živem, meni je lepo. A dok ovaj zgora bo rekel Dojdi!, onda moram iti k njemu.” S radošću je prihvaćao život, svakodnevicu, i svi su ga zbog toga cijenili.

Bio je profesionalni glumac, no jedno je vrijeme proveo na “privremenom radu” u Hrvatskom saboru. Tad je svom nećaku rekao:

– A Jozina, kaj bom ja v Saboru? Ja sem tu jedini profesionalni glumec, si drugi so amateri. To ne za mene.

Martin Sagner vozi kombajn Ive Dorešića na otvorenju benzinske pumpe u Novigradu Podravskom 1979. godine.

 

Josipova supruga Barbara Martina Sagnera je poslije emitiranja TV serije Mejaši prvi puta vidjela na Sesvete na novigradskom groblju. Iznenadila se kako nije bio nimalo sličan liku Dudeka, bio je, kaže, pravi gospodin u odijelu i sa šeširom. Dolazio je u Novigrad i sudjelovao u lokalnim zabavama, osobito ako su imale humanitarni karakter, kakve je organizirao tadašnji Aktiv žena i novigradski Crveni križ. A kao novigradski sin odazvao se pozivu i sudjelovao u velikom događaju otvaranja benzinske pumpe 1979. godine:

– Martin je na benzinsku stigao vozeći kombajn (Ive Dorešića, op. a.) i to je bilo prvo točenje goriva na novigradskoj pumpi.

Baja se posebno prisjeća Podravskih martinjskih zabava u tadašnjem zagrebačkom hotelu InterContinental, 1988. i 1989. godine.

– Martin je bio martinski biškup. Ja i moje dvije seke bile smo u novigradskim nošnjama s novosašivenim novigradskim plavim surčicama. Mene je izabrao za kumu, a Joja je bio ministrant. Išli smo natočiti vino i papi Rogozu, kako su zvali legendarnog glumca Zvonimira Rogoza. Godinu potom na tu je zabavu pozvao i novigradski KUD, vodila ga je Đurđica Juratović. Tada mi je napisao posvetu “Barici od roda mojega, sveti Martin biškup”. Bilo je to vrijeme uoči demokratskih promjena, još je uvijek bio socijalizam pa se Martin spretno dosjetio prilagoditi tradiciju društvenim uvjetima. Uz šalu nam je rekao da je sveti Martin svetac kojeg štuju i u kapitalizmu i u socijalizmu. Zato je on “drug sveti Martin”. Na stražnjoj strani biskupske kape je bila slika gole žene, pa se zaorio smijeh kad bi se okrenuo od publike.

No nije u Martinovu životu sve bilo smijeh i pjesma. Dio života obilježila je i obiteljska tragedija. Sin Oleg preminuo je kao mladić od teške bolesti, čega se na svom Facebook profilu prisjetila Draga Vranješ Vargović, iz novigradske obitelji Grahovac, objavivši fotografije s promocije njene zbirke “Megle” na kojoj je u travnju 1984. uz Martina Sagnera bio i Ivan Lacković Croata:

“Preveč sem žalosna jer si otišel da se više nigdar nazaj ne vrneš. Još čujem kak me pitaš dok se plačemo v Đurđevcu na Picokijade jer je Oleg betežen: Dragena moja je l’ ti znaš kak je mene teško, preteško? Znala sem. A je l’ ti sada, moj Martinđa, znaš kak je mene teško, preteško? Nek ti je laka naša podravska zemlja i milostivo nebo. Pogledaj z gora negda na me.”

Novigrad Podravski, festival Raspjevana Podravina 1971. Aurora band (Gabaj, Kamber, Podrug i Bukovčan). Voditelj Martin Sagner. Izvor: Ivan Bukovčan (Facebook).
Martin Sagner (skroz desno). Izvor: Draga Vranješ Vargović (Facebook).

Počast Martinu Sagneru odala je i obitelj Šapina. Sadašnji vlasnici njegove rodne kuće u Novigradu na prozoru su za Martinovu dušu zapalili lampaš.

Ovo prisjećanje na našega Martina Sagnera možemo završiti crticom iz mjuzikla “O, kaj” zagrebačkog kazališta Komedija, u kojemu je glumio sa Žarkom Potočnjakom. Igrao je rolu Indijanca u kojoj je koristio novigradsku kajkavštinu. Među tim sada već zaboravljenim izrazima je i “Naj ide nazrit!”

Hvala mu na svemu i nek’ mu dragi Bog da mir i pokoj vječni!