Željko Vuljak, Marijan Trnski i Ivan Kelemen na posljednjem počivalištu Davida Piskora.
Dan je neovisnosti kojim se prisjećamo zasjedanja Hrvatskog sabora koji je donio povijesnu odluku o hrvatskoj neovisnosti čime su potpuno raskinute državne veze s tadašnjom SFRJ. A na današnji dan prije 28 godina pajdaši iz Novigrada, kojima je život preko noći dodijelio ulogu hrvatskih branitelja, pronašli su tijelo u raketiranju koprivničke vojarne poginulog Davida Piskora.

Podsjetimo, dva borbena zrakoplova agresorske JNA raketirala su koprivničku vojarnu, 7. listopada prije 28 godina. Do tad vjerojatno većina nas nije bila svjesna da smo u pravom ratu. Tom prilikom Milan Tot iz koprivničkog Miklinovca i Željko Vuljak iz Novigrada su ranjeni. David Piskor je poginuo.

David je bio jedan iz velike skupine mobiliziranih Novigradaca. Vojni su rok odslužili u tadašnjoj JNA i bilo je logično da kao mladi, zdravi, obučeni, budu poslani u obranu domovine. Njihovim odlaskom to veliko podravsko selo je doslovce opustjelo. Osjetilo se da ih nema. Sve su to bili dečki u dobi od dvadesetak godina. Uz Davida bili su tu još Marijan Trnski Janika, Ivan Kelemen, Ivica Vincek, Stjepan Horvat Pepek, Dražen Pavešić, Zoran Stojanov, Roman Ratković, Miroslav Kovač Čoro… Ovo su samo neki od njih, svi su se uglavnom držali skupa.

David Piskor.

Tako je bilo i tog kobnog 7. listopada. Nakon završetka smjene krenuli su doma, no bilo im je rečeno da prije 17 sati ne smiju napustiti vojarnu. Također, upravo su toga dana dobili naputak da u slučaju zračne uzbune više ne napuštaju vojarnu, kao što je to bilo uobičajeno do tad, jer – pojašnjeno im je – u vojničkim uniformama i s oružjem u ruci plaše građane. Stoga, u slučaju uzbune moraju ostati u vojarni.

Evo kako se tih trenutaka sjeća Miroslav Kovač Čoro:

– Kako nas nisu pustili van otišli smo do sjenčice gdje smo planirali provesti vrijeme do 17 sati kad smo smjeli izaći iz vojarne. David, uvijek spreman na šalu, imao je u ruci JNA bilten koji smo našli negdje u vojarni i još smo se zafrkavali na taj račun. U jednom trenutku spazili smo avione i čuli smo da pucaju protuavionski topovi. Jako smo se uplašili i potrčali prema teretnom izlazu. David i Željko bili su prvi. David je preskočio ogradu. Sama raketa je udarila u ćošak male zgrade uz ogradu u kojoj je bila oprema za vezu. Druga je eksplodirala u polju u koje je, tada to nismo znali, utrčao David. Na tom je mjestu danas benzinska postaja. Još je jedna raketa ukopana na četiri metra dubine. Inženjerac Damir Morić rekao mi je da ta raketa nije izvađena, a da je tada eksplodirala, žrtve bi bile daleko brojnije.

Sam Miro Kovač uletio je u podrum gospođe Ane Pleskalt. Kad se situacija smirila, Novigraci su se okupili na uobičajenom mjestu. Svi su došli osim Davida. Ispred vojarne je bio njegov auto, jugić. No kako je padao mrak, a bila je oglašena još jedna uzbuna, stigli su do sajmišta i tu su se skrili ispod stabala vjerujući da će im se David pridružiti. Poslije uzbune ponovno su se vratili do vojarne gdje je bio Davidov automobil, ali ne i David. Otišli su čak i u bolnicu, jer su čuli da su neki ranjeni branitelji tamo zbrinuti. No tamo su zatekli samo Željka Vuljaka i Milana Tota. Nisu, kaže Miro, imali koga od nadležnih obavijestiti da Davida nema, pa su otišli doma u Novigrad.

Željko Vuljak, Marijan Trnski i Ivan Kelemen na posljednjem počivalištu Davida Piskora.

Marijan Trnski prvo je otišao provjeriti je li David možda već stigao doma. No nije ga bilo.
Idućeg jutra, kad su doznali da se David nije vratio doma, Miroslav Kovač, Dražen Pavešić i Ivan Kelemen pošli su ponovo u potragu. Evo dijela sjećanja Ivana Kelemena:

– Davidov auto još je uvijek bio parkiran ispred vojarne. Obišli smo susjedstvo, pitali ljude jesu li možda vidjeli kakvog vojnika, možda je ranjen tumarao okolo, no nitko ništa nije vidio. Više nismo imali koga pitati. Počela je i kiša i vraćali smo se prema vojarni preko visokog korova. Ovak’ vioska loboda je bila – pokazuje rukom Kelemen te dodaje:

– Zaključili smo da bi, da je prošao tuda, korov bio ugažen. Tako je i bilo. Taj prizor neću nikad zaboraviti. Ugledao sam crnu hrpu, David je ležao potrbuške, ozlijeđen. Prvi sam puta u životu vidio mrtvačke pjege.

Kao najstariji među, kako je rekao, tom djecom, golobradim novigradskim mladićima, Ivan Kelemen je otišao Piskorovima reći najgoru vijest.

– I dan-danas mi je krivo što sam upravo ja donio obitelji najgoru vijest. Uvijek se zbog toga osjećam izuzetno neugodno. Otac Martin čistio je cipele i u čudu upitao: “Pa kak’ je poginul?! Pa Marijan (Trnski) je rekel da bu začas došel doma!” U tom je trenu došla doma i baka koja je nosila mlijeko. Isti je tren bacila kantu i kišobran i počela zapomagati.

Davidovom pogibijom nije se ugasio samo jedan život. Njegov otac Martin kopnio je naočigled i za deset mjeseci je umro. A njegova majka, teta Boža kako je svi zovemo, dosta godina iza Davidove pogibije mi je rekla:

– Nemreš si to zamisliti. Znam da ga nema, ali još čujem kako se trčećim korakom spušta stepenicama iz svoje sobe.

Posljednji koji je Davida vidio živa je Željko Vuljak. Tog 7. listopada, kaže, gotovo se svakodnevno sjeti i nikad mu neće biti jasno zašto je izdana zapovijed da u slučaju uzbune ne smiju napustiti vojarnu. U vojarni ih je bilo jako mnogo, mogli su biti ili u zgradama ili na brisanom prostoru.

– Kad smo čuli avione, David i ja bili smo najbliže izlazu. U tom smo trenutku valjda mislili da će sravniti vojarnu, došli smo do zatvorenih vrata. Kako je David bio sportaš, brz, preskočio je ogradu, pretrčao cestu i završio preko puta. Tamo je danas benzinska stanica. U trenutku kad sam ja htio prekoračiti preko ograde, raketa je eksplodirala. Bio sam pogođen u ruku i glavu i pao sam te se ukopao uz temelje gađane zgrade koja je osim toga i mitraljirana. Kad je završilo, digao sam se, krenuo za Davidom i kad sam prešao preko asfalta, više se ne sjećam što se dalje događalo.

Do bolnice ga je u osobnom automobilu prevezao muškarac kojega se ne sjeća i još uvijek ne zna tko je on.

– Ovim putem zahvaljujem čovjeku koji me u svom automobilu dovezao u bolnicu gdje sam zbrinut. Nikad nisam doznao tko je on, hvala mu puno.

Ustupila UDVDR Novigrad Podravski.

Željko i David novigradska su generacija ’70-e. Nismo mogli vjerovati da je to što se događa rat. A onda nas je Davidova pogibija i to praktički doma, u našoj Koprivnici u koju smo išli u srednju školu, odjednom sve prizemljila. Nakon toga naši su dečki branili domovinu na svim ratištima. Bogu hvala, većina ih danas ima obitelji, živi i cijeni život.
No svi smo nekako, čini mi se, propustili pričati o Davidu i mnogim sličnim Davidima. Naš je David bio doista krasan dečko. Mogao je izabrati, no nije pristao životnu sigurnost naći izvan granica Hrvatske. Bio je veliki humanist, zafrkant, pokretač, nogometaš Drave, vatrogasac, izviđač… Bio je u svemu što se događalo u Novigradu. Uvijek spreman pomoći, a nekad smo si daleko više pomagali. Poginuo je kao mlad dok još nije ni počeo zaozbiljno živjeti.

Premda ih ne krivim, strašno je što današnje generacije mladih ljudi uglavnom prolaze ne osvrćući se pored ploče s njegovim imenom. Premda je njegov život utkan u kampus, mjesto koje je u Koprivnici određeno da bude na usluzi upravo mladima, kakav je nekad bio i David, kako bi gradili budućnost Koprivnice i cijeloga kraja.

Zato nemamo pravo zaboraviti i nemamo pravo dozvoliti zaborav.