Pavao PAVLIČIĆ
Kak taubeka dva

 

Pojam autoreferencijalnosti pojavio se u razmišljanju o književnosti u 20. stoljeću, ali je pojava na koju se on odnosi znatno starija. To je postupak kod kojega književni tekst govori o samome sebi, i to kao o nečemu artificijelnom, o nečemu što je netko stvorio s nekom osobitom namjerom. Vjerojatno se ta dosjetka javila već i u antičkoj književnosti, a u novijoj je valjda najpoznatija ona balada Guida Cavalcantija, gdje se on obraća vlastitom sastavku šaljući ga u Toskanu, gdje boravi draga. Kad je o autoreferencijalnosti riječ, onda se nekako podrazumijeva da se ona javlja u razvijenim književnim kulturama, pretpostavljajući čitatelja koji razumije inovativnost i višestruko značenje toga postupka. Ipak, s vremenom je on potonuo i u niže slojeve književnoga života, pa ga tako možemo naći i u pučkim sastavcima. Ovaj koji nas ovdje zanima jedan je od njih, a njegova se specifičnost sastoji u tome što je autoreferencijalnost ugrađena u same njegove temelje, pa gotovo da u pjesmi i nema ničega što ne bi bilo u službi upravo toga postupka. Evo teksta:

Bledi je mesec hodil po krovu,
a ja sem popeval popevkicu ovu:

Kak taubeka dva, mi sretni smo bili
z jednoga peharčeka ljubav smo pili.

Bledi se mesec za oblak skrival
A ja sem popevkom dragu dozival:

Kak taubeka dva, mi sretni smo bili,
z jednoga peharčeka ljubav smo pili.

Po prvoj se strofi jasno vidi pučko podrijetlo teksta: tu se, naime, u dvama recima spajaju dva sadržaja koji se samo uvjetno nalaze u nekakvom dodiru, a inače je njihov odnos takav da je jedan glavni, a drugi sporedan. Glavni je tu drugi stih, u kojem kazivač kaže da je pjevao pjesmu koja slijedi. Prvi stih pak eventualno može značiti da je u vrijeme kad je on pjevao bila noć, ali ta informacija nema presudnu važnost.

Presudnu važnost, naprotiv, ima činjenica da kazivač tvrdi kako je pjevao ovu popevkicu. A to onda nužno znači nekoliko stvari odjednom. Prvo, da je on pjevao upravo ovu istu pjesmu koju i sad pjeva, pa se tako pjesma odnosi sama prema sebi. Drugo, može to značiti da on sad zapravo pjeva drugi put, budući da je sve izloženo u prošlom vremenu, pa je, dakle, kazivač pjevao onda kad je mjesec išao po krovu, a pjeva i sad. Napokon, treće, i najvažnije, moguće je da se zamjenica ovu ne odnosi na riječi što ih kazivač upravo izgovara, nego na riječi koje će tek izgovoriti. Možda, dakle, na kraju prvoga distiha treba zamisliti dvotočku, dok ono što potom slijedi, treba razumjeti kao citat. Ova popevkica bili bi, dakle, oni stihovi u kojima se kaže Kak taubeka dva, mi sretni smo bili. Kazivač, dakle, sam sebe citira, odnosno citira nešto što je nekad prije pjevao, iz čega slijedi da pjesma zapravo ima dva vremenska sloja: jedan, u kojemu se pjesma izvorno pjevala, i drugi, u kojemu se o tome pjevanju izvještava, pri čemu se to čini naknadno, u nekom drugom trenutku. Pjesma, dakako, i dalje ostaje autoreferencijalna, tek što različite njezine slojeve objedinjuje kazivač, koji je pjevao prije, a sad o tome pjevanju – opet pjevajući – raspreda.

Nešto slično događa se i u drugoj strofi. Opet imamo napomenu o mjesecu – kao vremensko određenje radnje – a potom kazivač, ponovo u prošlom vremenu, tvrdi kako je pjesmom dozivao svoju dragu. Tako doznajemo da pjesma nije tek izraz kazivačevih osjećaja – što bi slijedilo iz prvog njezina dijela – nego da ima i neku praktičnu svrhu: ona ima moć da dozove dragu, ili se barem kazivaču tako činilo dok ju je pjevao. U svakom slučaju, međutim, opet je tu najvažnija sama pjesma, i o njoj kazivač najviše i govori.

A kad se kaže pjesma, onda to može značiti dvoje. U jednu ruku, može se to odnositi na cjelinu popijevke, sa svim onim motivima koji se u njoj pojavljuju i sa svim njezinim stilskim osobinama. S druge strane, međutim, može se to odnositi na refren, koji se dvaput ponavlja i koji – vidjeli smo – možemo razumjeti i kao autonoman tekst, kao cjelinu, gdje bi on onda unutar pjesme igrao ulogu citata. Pogledajmo zato kakav je taj refren i zašto se ponavlja.


Pavao Pavličić (1946.) suvremeni je hrvatski pisac, književni povjesničar, feljtonist i scenarist, profesor emeritus Zagrebačkog sveučilišta, redoviti član HAZU-a. Jedan je od najproduktivnijih i najčitanijih hrvatskih pisaca svih vremena. Objavio je preko 100 knjiga, od kojih su najpoznatije “Večernji akt”, “Koraljna vrata”, “Dobri duh Zagreba” i “Trojica u Trnju”, koja su i dio školske lektire. U široj javnosti najpoznatiji je i po krimićima i fantastičnim trilerima, a objavio je i povijesne, društvene i druge vrste romana, romane i priče za djecu te memoarska i feljtonistička djela. Objavio je i više desetaka vrijednih stručnih djela o hrvatskoj književnosti. Prevođen je na više svjetskih jezika, dobitnik je najprestižnijih književnih nagrada, kao i nagrada za književno-znanstveni rad.