Matěj HOŘAVA
Rakija: proze iz Banata

 

božji glasnik

Nije preporučljivo šetati banatskim brežuljcima za vrijeme oluje: ovdje gromovi nisu ni približno ravnodušni prema ljudima kao u moravskim ili bavarskim pitomim ravnicama… Jednom su mi u školi dvije kćerkice gostioničarke Marje pripovijedale kako je njihovog djeda uzeo Božji glasnik: kada se za vrijeme oluje vraćao iz polja, s vilama na ramenu. Tada sam prvi put čuo taj izraz prepun poštovanja: Božji glasnik.

Nekoliko godina poslije Božji glasnik uzeo je upravo Marjine kćerkice. Otišle su nakon nedjeljnog ručka ubrati prve trešnje; sve do obronka iza raspela, odakle se već može vidjeti svjetlucava voda Dunava prikliještena stijenama. Odjednom je iz smjera Srbije navalila oluja i grom je oborio djevojčice (koje su se sklonile ispod tog mirisnog, mokrog, razgranatog stabla) jednim udarom (godinu dana poslije zavrtjelo mi se u glavi kada sam shvatio da ubirem i jedem trešnje upravo s tog stabla; trešnja se izvukla s brazgotinom i slomljenom granom).

Na pogrebu je plakalo cijelo selo, uključujući i župnika. Konji su vukli kola s dvama malim bijelim ljesovima prašnjavim putem prema grobištu na obronku; pčele su zujale u prijepodnevnim cvjetovima i nebo je bilo kristalno čisto; muškarci su se znojili i nisu putem razgovarali kao na drugim ukopima; djevojkama su se iskretali gležnjevi u cipelama na visoke potpetice; a žene su pjevale loše, strašno loše…

Tek mi je nedavno Marje pripovijedala kako je pronašla (Bože, baš ona!) svoje kćerkice: lišca su im navodno bila bijela, neopečena; samo su na prsima i ispod koljenā imale crvenu mrlju; i bile su (navodno kao svi ostali pokojnici koje je udario grom) izuvene iz krasnih nedjeljnih cipelica, koje im na njihovu putu više nisu bile potrebne, ali koje su im – Marje i njezina mama – za dva dana ipak obuli, prije nego što su ih položili u ljesove…


Matěj Hořava pseudonim je češkog suvremenog autora rođenog 1980. godine u sjevernoj Češkoj. Hořava je studirao u Brnu, a živio je i radio u Bavarskoj (Njemačka) i u rumunjskoj pokrajini Banatu gdje je nastanjena češka manjina. Trenutno živi i radi kao lektor češkog jezika u gruzijskom Tbilisiju. Debitirao je 2014. godine kraćim romanom „Pálenka: Prózy z Banátu“ (hrv. „Rakija: proze iz Banata“), koji je 2015. godine ovjenčan nagradom „Magnesia Litera“ u kategoriji otkriće godine te nagradom „Češka knjiga“. „Pálenka“ obiluje elementima iz autorova života, odnosno motivima suživota s češkom manjinom u pokrajini Banat. Djelo je prevedeno na bugarski, poljski, mađarski i makedonski jezik. Poeziju i kraće pripovijetke Hořava je objavljivao u časopisima „Host“, „Tvář“, „Respekt“ te „Weles“. Autorova proza zbog njegove ljubavi prema glazbi i poeziji obiluje fragmentarnošću i poetičnošću. Pripovijetke „Kosa“ i „Tuđe cipele“, napisane u Tbilisiju 2015. i 2016. godine, također se temelje na autobiografskim elementima. Iako se ne pojavljuje često na javnim događanjima te ne daje izjave za medije, Hořava sudjeluje na čitanjima i predstavljanjima svojih knjiga u zemljama u kojima su one prevedene. (Gabriela Jupek i Hana Novotni)