Anna TÉREK
Mrtve žene
(iz istoimene zbirke)

 

Dječja kolica

U studenom 1976.
otac donosi kući
sklopiva, platnena dječja kolica,
iz Moskve majci,
koja je već sedam mjeseci
trudna i vičući
doziva oca na hodnik, jer se
u snijegu ne može gurati
beba u otvorenim kolicima.

Dok plače, majka nemilosrdno mrvi
čitavu, tada još
cjelovitu, zamisao o budućem životu.
Otac stoji na hodniku,
u rukama s rasklopljenim
dječjim kolicima, maloprije ih
je još veselo pokazivao,
ali sad ne zna što bi radio.
Pokuša još jednom
vratiti se u stan, ali
majka ridajući
zaključa vrata.

Majčinoj sestri muž je u gradu
kupio lijepa, kruta
kolica s više funkcija,
u ono vrijeme.
I nije se znalo jesu li
više ponosni
na dijete
ili na kolica.

Otac stoji na hodniku,
u rukama s rasklopljenim
dječjim kolicima, dva puta
pali u stubištu svjetlo
koje se iznova
i iznova gasi,
čeka,
zatim s kolicima krene dolje,
u park stambene četvrti.

Pred sobom gura kolica
natrpana pretežito vlastitom
bespomoćnošću,
i svim slomljenim snovima moje majke,
koje nikad više neće
sastaviti,
i ne smije skrenuti pogled
s drški kolica.
Šeće se i ne zna
kamo bi išao po gradu,
nema kod koga sjesti,
želio bi ići kući,
ali otud je protjeran.

Na kraju sjedne u krčmu,
kolica ostavlja pored ulaza,
naruči
dva piva,
dvije votke.
Popije jedno za drugim,
i usputno
neprestano misli na kolica vani,
ne uspijeva odlučiti
bi li bolje bilo da ga ukradu.

Nakon druge votke izlazi,
sklapa ih, usputno
misli na Moskvu i
kako je bio sretan i uzbuđen
kada je u dućanu vratio u džep
novčanik, tada već prazan,
i želudac mu se malo skupio,
jer se sjetio
kako će zbog tih kolica
od sreće zaplakati moja
majka.

 

Pariz, Olja

U travnju 1998. odlazim u Pariz.

Majčina sestra emigrirala je
kada više nije bilo svrhe
bježati, zemlja, narod i sve
ostalo bližilo se kraju, ali Olja je
spakirala dvije najlonke i suknju,
kupila novi sapun, umotala sve
u papir, i jedne srijede ujutro
prebjegla preko sovjetske granice.
Nikada nije ni znala ispričati
kako je dospjela baš u Pariz.
Tamo ni stare ljubavi,
ni rodbine
nije imala za privinut se.

Očeva je rodbina vrlo bogata,
zato sam im uvijek morala
govoriti Vi.
Nisu me voljeli doticati,
premda sam ja za njima
neprestano posezala.

Nakon trećeg ljubavnika, krajem
devedesetih godina,
pozvala nas Olja
u posjet vani, ali
poslala je novac samo za jednu
aviokartu.

Od toga je majka
dala sašiti mi
par novih haljina,
a u Francusku me
poslala vlakom
umjesto zrakoplovom.

U Parizu spavam u kuhinji,
na poljskom krevetu, pokrivenom
bordo plišem.
Tetka u jednoj jedinoj sobi
svake noći vodi ljubav.

Rusi iseljenici nisu
uopće lijepi.
Preko čela im se proteže
dugačka bora, sve do
očiju, i dok pričaju, gledaju
čovjeku pored lica. Svi govore
tiho i usputno nitko
ništa ne kaže.

Olja je toliko tužna tamo,
u tom zveckavom, osvijetljenom Parizu,
da bih je voljela ubiti,
kako ne bi dalje patila.
Uvečer, dok ležim na poljskom
krevetu, zamišljam
kako Olji, dok spava,
polako stišćem jastuk u lice.
Premda to ne pristaje Ruskinji,
ali revolver nemam.
Stišćem polako jastuk u lice,
a Olja disciplinirano stavlja
svoje ruke između grudi i plače,
ali sada već zbog olakšanja,
i usputno tiho pjeva
na ruskom, zahvalna meni,
što je najzad oslobađam same sebe,
i što preuzimam na sebe paklove.


Anna Terék (1984., Topola, Srbija) – pjesnikinja, dramska spisateljica. Od 2006. redovito objavljuje u časopisima u Vojvodini i Mađarskoj. Njezina prva knjiga “Osmijeh na licu” objavljena je 2007. Druga zbirka nosi naslov “Dunavska ulica” i objavljena je 2011., a iste te godine osvojila je nagradu Ervin Šinko. Stipendiju Janos Szekely dobila je 2011., potporu za pisanje drama Jozsef Katona 2012., a stipendiju Zsigmond Moricz 2015. Njezinu prvu dramu “Neka se jave najbolji!” (“Jelentkezzenek a legjobbak!”) postavili su na scenu 2013. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Druga drama koja nosi naslov “Vojvođanska svadba” igrana je 2014. u Narodnom pozorištu u Subotici. Diplomirala je 2012. na Odjelu za psihologiju Sveučilišta Loranda Eotvosa u Budimpešti. Trenutačno radi kao školski psiholog u Budimpešti, piše novu dramu i radi na novoj zbirci pjesama, te prevodi poeziju sa srpskog na mađarski jezik.