Andrej TOMAŽIN
Izabela I.
(iz zbirke Anonimna tehnologija, LUD Literatura, 2018.)

 

Mnogima nikad nije uspjelo stupiti na razgranato polje povijesti. Hrvatsko-mađarska obitelj Budor (ili Bodor), koja je pripadala nižem plemstvu, imala je tu sreću da je njenu povijest početkom 17. stoljeća u Beču zapisao kraljevski tajnik Lőrinc Ferenczffy. Posebna povelja kojom je obitelji dodijeljen grb, a time ujedno i potvrda o plemstvu, opisuje na dvanaest stranica papira u obliku knjige život Ivana Budora iz Budrovca, čime je nimalo značajna obitelj unutar najšireg sloja plemstva dobila povijesni spomenik kakav najvjerojatnije nije ni zavrijedila. Mnogi regionalni povjesničari radije bi umjesto tog opisa čitali o rzgranatim biografskim linijama trakošćanskih Draškovića ili monyorokereških Erdődyja, ali zasad ništa ne ukazuje na to da bi im se ta želja mogla uskoro obistiniti.

Prva verzija navedenog dokumenta bila je sastavljena potkraj rujna 1610. godine, nekoliko dana prije nego što je Ferenczffy bio imenovan za kraljeva tajnika. Ta je verzija na Budorov zahtjev u naredna tri mjeseca doživjela nekoliko promjena te je početkom prosinca zadobila svoj konačan oblik. Historiografija ukazuje na to da je Ferenczffy na desetak mjesta tekst obogatio novim podacima, a mjestimice se pozabavio i stilskim dotjerivanjem. Poigrao se rasporedom riječi, ispravio je neke prvobitne rukopisne pogreške i spojio neoliko nanizanih odlomaka. Tako je ta, na početku tek u obrisima naznačena priča o nižem plemiću, postala kasnije detaljan opis najvećeg dijela plemićke linije Budor.

No, Lőrinc Ferenczffy nije samo dodavao, već je na nekim mjestima i oduzimao. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su neke općenito poznate činjenice iz onog vremena u konačnom dokumentu prešućene zbog jakog utjecaja njegova protagonista, ali postoji velika vjerojatnost da je pripadnost viteškom redu, čiji član je u to vrijeme bio Ivan Budor, zajedno s visokim novčanim iznosom namijenjenim pisanju plemićke povelje, dakle Ferenczffyu, nadvisila istinoljubivost i detaljan biografski opis kojim bi se vjerno prikazala višeslojnost obitelji Budor. Ako je većina izbrisanih dijelova teksta tek odraz Ferenczffyjeva smisla za detalje i harmoniju oblika, u kojima se pojedinačni podaci ne ponavljaju te imaju svoje jednokratno mjesto u tekstu, onda je zapis o plesnom majstoru nepoznata imena i nepoznata porijekla na rubu provobitnog dokumenta tako uočljiv da ga naprosto nije moguće ne uočiti. Lapidarna latinska rečenica bez glagola, o kojoj je ovdje riječ, glasi ovako: mors magistri saltationis.

Svega nekoliko mjeseci prije prijelomnog objavljivanja Kopernikove knjige, koja je čovječanstvu oduzela njegovo bogom dano mjesto u središtu svemira, došao je na proljeće 1543. u gorbonoški dvorac nepoznat putnik. Premda ga je povijesna nužnost natjerala na putovanje kakvo su ljudi tog vremena obavljali prije svega u suprotnom smjeru – prema jadranskoj obali, na jadranske otoke, pa čak i u Veneciju: što dalje od rata, provala i paleža koji su im prijetili s jugoistoka – njegov način preispitivanja ljudskosti bio je mnogo suptilniji te stoga u usporedbi s Kopernikovim sjajnim sustavom ništa manje dalekosežan trenutak povijesti u nastajanju.

Majstor plesa svojim je dolaskom privukao na sebe niz upitnih pogleda. Kmetovi, vojnici i plemići osjetili su gotovo podjednako, unatoč različitim položajima na hijerarhijskoj ljestvici tadašnjeg društva, izvanredno tjelesno, s velikom mjerom gnušanja, neobjašnjivo neprijateljstvo prema pridošlici. Ne samo zato što majstor nakon prelaska zemljoposjedničke granice nije izgovorio nijednu riječ, što je već samo po sebi za mnoge bilo od sudbinskog značenja, već ponajprije zbog činjenice da ni dvorski zapovjednik Vid Budor nije otvorio usta pred pukom koji se sasvim slučajno okupio na dvorištu ispred dvorca. Ljudi su stajali i kao nikad ranije čekali objašnjenje koje nikako da čuju.

Zapovjednik se nedugo prije toga vratio iz bitke kod Tihanya, sjećanje na teške borbe sačuvao je madžarski bard Sebestyén Lantos, zapisavši da je na bojno polje dojahao i jedan od brojnih mađarskih husara »Petar Erdődy sa 150 konjanika«. S njima je u svom sedlu bio i Vid Budor. Njegova sjena bila je tamna te se pri kraju završnih bitaka oprezno prikradala između utvrđenih bedema dvorca. Činilo se kao da ga je pridošlica svojom neočekivanom nazočnošću posve zasjenio. Činilo se kao da tuđinac namrgođena pogleda i niskog stasa nije nikad uistinu došao, jednostavno se prikrao kroz vrata koja su ga čekala s one strane mosta podignutog na jakim hrastovim gredama koje su stršile visoko u nebo.

Sa slovenskog preveo Božidar Brezinščak Bagola


Andrej Tomažin (1988.) pisac, pjesnik, radijski i televizijski novinar. Član je uredništva literarne revije “Idiot” i revije za kritiku suvremene umjetnosti “Šum”. Njegov prvijenac kratkih priča “Stramorjevi koraki” (Založba Litera, 2014.) našao se u užem izboru za nagradu slovenskog književnog sajma za najbolji prvijenac 2014. Autor je romana “Črvi” (Založba Litera, 2016.), pjesničke zbirke “Izhodišča” (Hiša poezije, 2018.) i zbirke kratkih priča “Anonimna tehnologija” (LUD Literatura, 2018). “Anonimna tehnologija” bila je nominirana za nagradu Kritiško sito, za najbolju knjigu prethodne godine po izboru literarnih kritičara, te za nagradu Novo mesto short, za najbolju zbirku kratkih priča prethodne godine. Pojedinačni odlomci iz njegovih djela prevedeni su na njemački, španjolski, madarski, engleski, estonski i srpski jezik. Svoje prozne, esejističke i pjesničke tekstove objavljivao je u svim značajnijim slovenskim časopisima. Živi u Ljubljani.