Đola na poslu. Foto: Ivo Čičin-Mašansker

Piše Ivo Čičin-Mašansker / Koprivnička sportska povijest.

I štucne treba izravnati…

Obitelj Šoprek poznata je nogometnim znalcima stare i novije Koprivnice. Jedan skroman život vodi oružar škole nogometa Marijan Šoprek Đola rođen 19. travnja 1946. Brat mu Milivoj rođen je 1948. godine. Mići je otišao igrati za Varteks i tamo je počeo graditi kuću. Iz Varteksa je prešao u Zagreb i tamo je završio aktivnu nogometnu karijeru. Onda je u Varteksu trenirao pionire, pa kasnije po međimurskim selima, jedno vrijeme je bio i u Koprivnici. Prekinuo je sa svim, u mirovini je u Varaždinu, stariji sin drži kioske, a mlađi Josip trči, bavi se atletikom. U varaždinskoj Slobodi. Da baš Milivojeva strana ne bi prekinula sportom, Josip je na atletskom EP u Göteborgu trčao na 400 metara. Nije mu baš išlo, ali ima vremena za njega. Šopreki nastavljaju sportskim putem. Josip je talent.

Sestra Micika radila je u Podravki, živi u Koprivnici, a Đola odgovara na pitanje “Ima li djecu?”, sa: “Ima ih jedno šest-sedam komada”. Tako se izražava. Ne, ni jedno se ne bavi sportom. “Ma kakvi!”. Samo njih trojica, dva brata i nećak, odnosno sin. “Dosta”, veli Đola.

Prošle godine imao je 25 godina braka. Supruga je u mirovini, radila je prije u Grozdu. Sin (22) je vodoinstalater i radi u Zagrebu.

– I on je počel nogomet igrati, obadva kolena je strgal, križni ligamenti. Onda je opet probal u Peterancu i na jednoj utakmici je malo jače išel, duže nego kaj bi smel. V ponedjeljak je rekel: Reci ti njima da to nije više za mene, ja odoh!

Đola je jednostavno izveo “računicu” odakle su Šopreki:

– Iz Koprivnice! Tata Josip je iz Zagorja, a mama Jelica iz Drnja. U početku smo stanovali kod Brozovića u dvorištu, u centru grada, a onda je tata dobio stan gore na “Livadi”, zgradi do pruge, u potkrovlju. Poslije je dobio u gradu, u današnjoj Ulici hrvatske državnosti, u zgradi iza hotela prema Križevačkoj lijevo.

Nećete doznati točan datum kad je nešto bilo:

– Jeee… tko bi se toga setil!

Tata Josip bio je običan radnik, radio je jedno vrijeme na benzinskoj pumpi, pa je otišao u sjemenarsko poduzeće “Livadu”, odande u mirovinu. Onda je tata došao za oružara Slavena na mjestu današnjeg Gradskog stadiona. U onoj staroj kući. Prije toga, oružar na starom igralištu, gdje je sada Podravka, bio je “šuster” koji je radio i kopačke.

Marijan Šoprek je išao u trgovačku školu, a onda se počeo baviti i nogometom. Radio je u Izvoru. Malo ga muče godine i datumi, pa smo nekako utvrdili da se nogometom kao pionir počeo baviti šezdesetih godina, jer je imao 17 godina kad je već zaigrao za prvu momčad Slavena. Kao ljevak igrao je najprije u obrani lijevoga beka, a završio je karijeru na lijevom krilu. Na beku je zamijenio legendarnog Joju Tkalca.

– To je bila Zagrebačka zona. Nije bilo knjižice za mene, pa sam igrao na tuđe registracije. U vlaku do Zagreba sam se učil kak’ se zovem!

Provjeravamo nogometni “radni staž” u zadnjoj registracijskoj knjižici. Do 15. kolovoza 1974. bio je u Slavenu, a onda je igrao za Podravec iz Torčeca, pa 1976. za Osvit iz Đelekovca, nešto manje od godinu dana. Prestao je nogometom 1977. Više od 15 godina.

– Jeee… kad bi ja imal na sliki napisano kad smo kaj igrali.

Vadi stare slike i tumači: ovo su nekakvi juniori, ovo smo u Karlovcu, ovo je s nekakvim Mađarima, a ovo smo sa Samaržijom Bepom, išli smo nekam na selo igrati sa školom.
Od svega nama, a i njemu najviše, ostao je u sjećanju društveni i sportski doživljaj, prvo gostovanje Hajduka u Koprivnici u kupu, kada je Hajduk pobijedio 2:1.

– Bili smo u karanteni prije utakmice na Šoderici. Spavali smo u motelu. Viktor Jalševec je bio glavni konobar, onda nam je nosil oranđadu potajno zmešanu s konjakom. Večera je bila gotova i onda nam je trener Pleše rekao, nama malo starijima, neka ostanemo još malo, i onda je naručil još pet litri.

Odigrali su sasvim solidno, po snijegu, uz 4000 kibica. Ne biste vjerovali. Sjećamo se, stajali smo uz rub igrališta. Za oružara u Slaven Đola je došao prije 10 godina. Razgovor smo vodili u malo prostoriji pretrpanoj stalažama i dresovima.

– Sad je 110 godina Slavena – veli.

– Kak’?

– Pa sto godina kluba i 10 godina Prve lige, haha…

Počeo je raditi iza Hendekovića koji je otišao na posao s prvom momčadi, onda ga je odmijenio Đola tri-četiri godine. Bilo je puno posla, jer je trebalo i čistiti i prati i spremati sve ostalo. Dolazio je ujutro i odlazio navečer u 10. Sad je oružar u školi nogometa.

– Zadatak mi je decu, ima ih više od 150, spakirati na put, dati im stvari kad igraju doma. Čistim i svlačionice za njima. Lopti ima. Pet ekipa, svaka 20 lopti, plus rezerva. Sad će puno značiti kad je dovrše tereni u izgradnji. Sada juniori i kadeti treniraju na igralištu Zagorca, mali, pioniri, su u Miklinovcu, uopće ne dolaze tu, znaš da mi je malo i dosadno, nemaš koga tu videti. Treninzi su kad počne škola od pola devet, druga grupa ima popodne. Voze roditelji, a Srećko Žuljić nabavio je i sedam gradskih biciklov, vidiš da tu imam vozni park. S djecom nemam problema. Slušaju me, čak izravnavaju štucne za pranje. Inače ostanu zmazane.

Ima 42 godine radnog staža. Već je mogao ići u mirovinu, ali:

– Je, kaj bum dobil 1200 kuna, a tu imam 2500, sad su mi povećali na 3000. Lakše mi je, jer imam kredita. Stanujemo na Ivanjskoj cesti, odmah prek pruge. Prodali smo stan, to kupili, adaptirali, klincu sobu napravili. Supruga je s mirovinom od 600 HRD-a došla na 2000 kuna. Živimo tak kak živimo. Imamo maloga vrta. Za juhu mrkve, peršina, paradajza ima, posadila je one male tikvice. Na godinu ću umjesto vrta posaditi kupine. Zdravlje? Ja ti svakih šest mjeseci idem doktorici.

– Zašto?

– Da mi vuha opere. Da bolje čujem. To moram, drugo ništ. Nikad ništa nisam imao sa zdravljem.

Tako su Šopreki ostali vezani sa sportom i s loptom. I s oružarstvom. S oca na sina. Ali tu je, vidite, kraj. Mladi odlaze drugim putevima. Unosnijim i lakšim. Ali nije im tako zanimljivo kao Đoli, koji uživa u poslu i sija od zadovoljstva. Rijetki su takvi, i još k tome zdravi i čvrsto na zemlji.

Reportaža je objavljena u Podravskom listu 2007. godine.

Đola u spremištu opreme. Foto: Ivo Čičin-Mašansker
Na kup utakmici Slaven – Hajduk 1:2, na snijegu, Đola izvodi korner. Foto: Ivica Šef
Školska ekipa s Josipom Samaržijom, Đola treći s lijeva dolje. Autor slike nepoznat.
Poznata mlada lica Slavena, dva brata Milivoj (prvi s lijeva, stoji) i Marijan (peti s lijeva, čuči) Šoprek. Autor slike nepoznat.
Slaven Bilić i Đola. Foto: obiteljski album.