Ustupila Adela Klen.
Kad sam primijetila ovu djevojku, ‘oborila’ me na prvu. Bila je u šarolikom društvu na jednom obiteljskom druženju, plijenila je otvorenošću i mladenačkim šarmom. I razgovarajući s društvom, a bilo ih je u toj skupini od 10 pa do 60+, rekla je: ‘Ja ću raditi da se situacija u Hrvatskoj promijeni, da nam bude bolje!’

Možete li zamisliti? Prekrasna djevojka u crvenoj haljini, jasna pogleda i zvonka glasa, koja u situaciji sveopće društvene apatije i defetizma poručuje svijetu da će život posvetiti promjenama na bolje!

Kasnije sam je vidjela u društvu – za nju – klinaca, mladih u dobi od 10 do 14 godina, s kojima je razgovarala kao da je riječ o njoj ravnima. Ničime nije pokazala da su to “dosadni” klinci, prilagodila se, razgovarala o njima zanimljivim temama, ali im je govorila i o svojim pozitivnim iskustvima iz koprivničke gimnazije te sa studija kojega trenutno pohađa.

Na pitanje je li bilo teško u gimnaziji te je li teško studirati pravo, jednostavno je rekla – ne! Imala je, kaže, malo problema jer je kampanjac, ali lako uči i ima vremena za sve što želi. Ona je Adela Klen, djevojka koju smo vam već predstavili u sklopu jednog vrijednog volonterskog projekta iz srednjoškolskog doba. No, evo što je Dravi.info rekla sama o sebi:

– Rođena, odrasla i veći dio obrazovanja sam provela u rodnoj Koprivnici. Iako se stalno vraćam jer mi nedostaje moj rodni kraj, Koprivnica je postala premali grad za moje snove pa sam sreću potražila u Osijeku gdje studiram pravo.

Ustupila Adela Klen.

Bila si istaknuta gradska volonterka i gimnazijalka. Kako si se odlučila za pravo? Kako si se snašla? Je li bilo teško? Kako to da si već “očistila” godinu?

– Upravo je moja ljubav prema volontiranju bila jedna od odluka zašto baš pravo. Oduvijek sam bila naklonjenija društvenim znanostima i to mi je bilo znatno lakše od prirodnih, no nisam odmah znala što želim i uvijek sam si govorila da ću upisati sve, samo ne pravo; to je previše štrebanja, previše vremena na faksu, uglavnom su mi se glavom motale misli koje su mi pričali ljudi koji ne znaju kako je to studirati pravo. Spletom okolnosti, ipak sam upisala pravo i došla do uvjeta da upišem drugu godinu. Od početka listopada, kada su krenula predavanja i sva događanja na fakultetu, govorila sam si da moram dati sve od sebe, što više toga položiti preko kolokvija (jer je privilegija da se onda ne ide na usmeni ispit), očistiti sve do kraja predavanja i cijelo ljeto provesti kod kuće, možda se negdje zaposliti preko student servisa i uživati jer sam jednu stepenicu bliže ostvarenju onoga što sam započela i ispunjenju svog cilja. Naravno, nijedna promjena u životu nije baš lagana, pa tako mi je najteže pao rastanak od obitelji i mamine kuhinje, ali sve to bude nadoknađeno svakim slobodnim vikendom od faksa kad dođem kući.

Usporedi svoj sadašnji život studentice i dosadašnji koji si vodila u Koprivnici.

– Često se znam uhvatiti da razmišljam kako bih se rado vratila u srednju školu i kako je zapravo bilo lijepo svaki dan pisati zadaću i ispunjavati razne obaveze koje smo dobivali, a onda zastanem i razmišljam da sad imam toliko slobodnog vremena da ponekad ni sama ne znam kamo bih išla i što bih sama sa sobom. Kao redovnoj studentici jedina obaveza mi je pojaviti se na predavanjima (tijelom obavezno, a duh najčešće luta tko zna gdje), naučiti za naredni kolokvij, položiti i pojaviti se na upisu ocjene u indeks. Dnevno sam imala po 4 sata predavanja i ostatak dana slobodno, a to slobodno vrijeme najčešće sam provodila na kavi s prijateljicama, u kinu, tj. sve kao što priliči jednoj djevojci od 20 godina (naravno, i učenje je u toj priči). Moram priznati da sam u Koprivnici bila puno aktivnija; kada bih završila sa školom, otišla bih kući i spremila se za trening, odradila svoje pa došla kući, spremila se i otišla volontirati. No, ipak je tako nekako zvučao moj plan u glavi da se prvu godinu fakulteta moram prilagoditi novoj okolini i novim izazovima (prvenstveno da sad stvarno moram učiti za razliku od “učenja” koje je zahtijevala gimnazija) koje sam prihvatila pa sam tome, mogu tako reći, posvetila ovih devet mjeseci provedenih 200 kilometara od svog doma.

Ustupila Adela Klen.

Nakon ovog jednogodišnjeg studentskog iskustva, kakvi su ti planovi za dalje? Gdje se vidiš?

– Kako sam počela volontirati još u osnovnoj školi, tako sam i gradila neku svoju viziju gdje se vidim za desetak godina, na kojem faksu. Stalno sam slušala da bih bila dobra odvjetnica, na što bih se ja uvijek samo nasmijala i zahvalila na komplimentu. Nisam se vidjela u toj ulozi. No, vidjela sam se kako kao neka vrsta socijalnog radnika putujem u Afriku i budem humanitarac poput Angeline Jolie i ostale ekipe koja dio svog života posvećuje potrebitijima. Ni dan-danas se ne vidim kao odvjetnica, ali voljela bih steći neku moć kao dječja pravobraniteljica. Uglavnom bih se htjela posvetiti najranjivijoj skupini ljudi koja nema sposobnost sama učiniti nešto za sebe i zaštititi njihova prava i interese. Najveća želja mi je da kao diplomirani pravnik dospijem u UNICEF, a ta je želja ojačala kada sam volontirala u COOR-u Podravsko sunce.

– Baš kao što su Indexi pjevali: “Da sam ja netko pozvao bih sve dječake, dao bih im igračke i pustio ih da se cijeli dan igraju i jure. Radili bi divne stvari, prekratki bi bili dani, voljeli bi svoje škole đaci, da sam ja netko.”

Ustupila Adela Klen.

Primaš li gradsku ili županijsku stipendiju?

– Primam gradsku stipendiju, sasvim je dovoljna za moje potrebe: pokoju kavu na promenadi i kopiranje skripti.

Kako provodiš ljeto? Imaš li i dalje vremena i volje za volonterski rad?

– Ljeto provodim u krugu svoje obitelji, koliko im to dopuštaju njihove poslovne obaveze, i najviše u društvu svojih prijatelja ili u nekoj fizičkoj aktivnosti. Za volontiranje će se uvijek naći vremena jer je to predivan osjećaj koji ispunjava osobu, ja sam se u tome pronašla i vjerojatno ću se uvijek vraćati na ono u što sam krenula kao mali čovjek. Uostalom, tko se ne bi vratio volontiranju nakon svih lijepih uspomena koje mi odmah padaju na pamet kada čujem riječ “volontiranje”? Mislim na uspomene poput onog iskrenog dječjeg osmijeha i zagrljaja u dvorani COOR-a, uspomene da sam volontirati počela nakon osvojenog državnog natjecanja iz prve pomoći s još četiri prijateljice, uspomene da sam imala prilike sudjelovati u austrijskom kampu mladih Crvenoga križa i gdje sam upoznala ljude iz 23 zemlje svijeta. To je samo dio bogatstva koje je volontiranje usadilo u mene i jedan razlog zašto ću se stalno vraćati na mjesto koje me, uz roditelje, izgradilo u osobu koja sam danas.

Adeli od srca želimo ispunjenje njenih planova. Ako ih ostvari samo dio, mnogo će – a već i jest – učiniti na teškom poslu koji se zove “učinimo svijet ljepšim mjestom”.

Ustupila Adela Klen.
Ustupila Adela Klen.
Ustupila Adela Klen.
Ustupila Adela Klen.