Ustupila Nina Hrenić.
Profesorica Nina Hrenić vlasnica je prve Privatne psihološke prakse u Koprivnici. Ona je jedan od onih primjera koji nam pokazuju da jako morate paziti što želite i govorite, jer vam se to kad – tad i ostvari.

– Ideju o otvaranju privatne psihološke prakse izrekla sam davno, prije 20-tak godina u šali, ne misleći ozbiljno. Tada sam radila kao vojna psihologinja u Središtu za obuku pješaštva Koprivnica. Jednom prilikom poveo se razgovor o tada aktualnoj temi smanjivanja broja zaposlenih u Oružanim snagama RH, možebitnom ukidanju obveze služenja vojnog roka, zatvaranju vojarne u Koprivnici… Svi su pričali o mirovinama, a ja sam ‘ispalila’ da ću otići u mirovinu, uzeti otpremninu i otvoriti privatnu psihološku praksu. Jedan moj kolega-psiholog tada se od srca nasmijao i prokomentirao “Znaš onu narodnu: Vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu”. Nisam se ozbiljno bavila tom idejom sve dok se doista služenje obaveznog vojnog roka nije ukinulo, a ja sam dobila premještaj u Zagreb, pa u Rakitje i kako mi se nije sviđala ideja da svaki dan potrošim četiri sata na putovanje na posao i s posla, a nastavak vojne karijere me nije zanimao, sjetila sam se one svoje šale o privatnoj praksi, pa sam tu ideju ozbiljno počela razmatrati i na kraju je i realizirala početkom 2009. godine. Na moje i zadovoljstvo naših klijenata – priča nam prof. Nina Hrenić.

Ideji da otvori privatnu praksu dodatno su pridonijeli česti upiti koje su joj upućivali znani i neznani, kaže prof. Hrenić:

– Ljudi su me često znali pitati kome se mogu obratiti za savjet ili pomoć, a da se dugo ne čeka ili da nije na uputnicu. Nisam znala kamo ih uputiti. To mi je pokazalo da ima prostora u našem gradu, ali i županiji za otvaranje psihološke prakse, pa sam se odlučila na taj korak. Prva sam otvorila privatnu psihološku praksu u Koprivničko-križevačkoj županiji. A mogu se pohvaliti da nam dolaze i iz drugih, susjednih županija.

Tijekom nešto više od deset godina, koliko je njena psihološka praksa u Koprivnici na raspolaganju građanima, prof. Hrenić je stekla pozitivna iskustva, premda je – kaže, odgovornost i radno opterećenje puno veće.

– Kada sam radila u državnim institucijama, nisam brinula o financijama, informatičkoj opremi, nabavi psihodijagnostičkih instrumenata, promjenama u zakonima… To su za mene – kao psihologinju, odrađivale službe. Sada, kad vodim svoju privatnu praksu, radim svoj primarni posao psihologa i još o svemu tome brinem sama. No, to je bio moj izbor, pa se ne žalim. Volim svoj posao, možda sam trebala i ranije otvoriti psihološku praksu, potrebe za stručnjacima u području mentalnog zdravlja su sve veće jer su pritisci suvremenog života sve veći. Prednost privatne prakse je ta što je brzo dostupna, ne čeka se mjesecima na red, pristup je diskretniji, radno vrijeme je fleksibilnije, pa se lakše dogovoriti za termin koji i klijentu bolje odgovara, da ne izostaje iz posla ili škole. Nedostatak je taj što klijent sam financira rad na sebi, jer zdravstveno osiguranje u našoj zemlji ne pokriva psihoterapiju kod privatnika. No, sami financiramo i usluge frizera, kozmetičara, garderobe i slično, pa se sve više ljudi se odlučuje na samostalno pokrivanje troškova usluga psihologa.

Posao privatnog psihologa u Koprivnici pun je izazova. Ljudi u njenu praksu dolaze kad imaju problem ili više njih, sami sa sobom ili u odnosima s drugima, ili kad svoje životne probleme ne uspijevaju sami riješiti. Nina je osoba kod koje drugi traže pomoć kad su nesretni i zabrinuti za sebe ili druge. I kako Nina kaže, svemu ima lijeka – neke probleme možemo riješiti, a s nekima možemo naučiti uspješnije živjeti.

– Najviše me veseli kada vidim da sam nekome pomogla da osvijesti neku novu, bolju perspektivu zbog koje mu se čini da je njegov problem rješiv ili bar lakše podnošljiv. Kada vidim da klijent koji je došao po savjet ili pomoć sav uznemiren, potišten, stisnut, na rubu očaja, a od mene odlazi ‘olakšan’, s manje ‘tereta na leđima’, vedriji i s više energije – to mi pruža neizmjerno zadovoljstvo i daje mi osjećaj smisla i svrhe ovoga što radim. No, ponekad je doista teško i naporno jer – slušajući klijente koji pričaju o teškim stvarima, problemima i traumama, nije lako ostati neutralan i emocionalno neangažiran. To je ona tamnija strana našeg posla, koju nastojimo držati u balansu uz superviziju.

Ustupila Nina Hrenić.

Nina je za svoju asistenticu angažirala rođenu sestru – Vesnu Zadravec. U njihovom slučaju to je više nego dobitna kombinacija.

– Kada sam otvarala privatnu psihološku praksu, mislila sam da ću raditi uglavnom psihološka savjetovanja i psihoterapiju i to uglavnom po dogovoru, za što mi nije trebao suradnik. No, ubrzo se pokazalo da u prijepodnevnim satima radim uglavnom psihologijske preglede za medicinu rada, to nisam mogla sama sve odrađivati. Trebao mi je asistent- psihotehničar i administrativni referent, a kako je moja sestra radila kao prodavačica u trgovinama koje su se često zatvarale, pa je svako malo bila u potrazi za poslom, ona je bila prvi i jedini izbor. Osim toga, sestra mi je, isti odgoj smo prošle, što je rezultiralo osobinama koje i sama cijenim i zahtijevam od suradnika – odgovorna je, savjesna, marljiva, ljubazna, osoba od povjerenja, profesionalna. Dakle, idealan izbor. Jedva sam dočekala da počne raditi sa mnom, prva tri mjeseca koja sam radila sama vodila su u sagorijevanje od posla, od čega me spasio njezin dolazak i preuzimanje dobrog dijela posla. Odlično funkcioniramo zajedno u poslu, imamo isti odnos prema poslu, a temperamentom smo različite, pa se fino dopunjujemo. I zapravo ne mogu vjerovati kako je brzo prošlo jedno desetljeće zajedničkog rada.

Takve kakve jesu, Nina i Vesna pridonijele su rušenju uvriježenih tabua kako je sramota potražiti psihološku pomoć.

– Opće je poznato da nas Podravce opisuju kao pomalo ‘stisnute’, rezervirane i zatvorene… No, mogu reći da sve više raste svijest o tome da – kad imamo problem koji ne možemo sami riješiti, nije slabost ni sramota potražiti pomoć i/ili savjet psihologa.

Savjete poslušaju svi oni koji žele i spremni su raditi na sebi, koji su spremni na promjene u svom životu, a ne da pokušavaju promijeniti druge. To vrijedi za sve, bez obzira iz kojeg kraja dolaze, poručuje nam Nina Hrenić.