Ustupio Goran Glavina.
Djelatnik Ministarstva obrane iz Koprivnice Goran Glavina mirovni je promatrač Ujedinjenih naroda. Nakon što se vratio sa svoje druge misije iz Kašmira, ugostili smo ga na Dravi da nam ispriča što se tamo radi i kako izgleda mirovna misija u jednom od najnapetijih svjetskih graničnih sporova.

Sudjelovali ste u dvije mirovne misije UN-a. Recite nam ukratko kako ste došli do toga.

Prije svega, zaposlen sam u Ministarstvu obrane i kroz svoj radni vijek došao sam do mogućnosti da sudjelujem u dvije mirovne misije u organizaciji Ujedinjenih naroda. Obadvije su bile UNMOGIP, dakle na granici Indije i Pakistana gdje sam sudjelovao kao vojni promatrač. Klasično: pancirka, šljem i kaciga.

Koja je zadaća vojnog promatrača na tim misijama?

Naša zadaća je kontrola područja linije razdvajanja granice između Pakistana i Indije – Kašmira. Zanimljivo je u tim misijama da su bez naoružanja. Radi se o međunarodnom sporu oko tog teritorija, a mi pratimo tu liniju razdvajanja i evidentiramo događaje, sporove, incidente i te evidencije šaljemo u zapovjedništvo mirovne misije. Pokreće se postupak i šalje se prema New Yorku, odnosno sjedištu UN-a.

Kada ste prvi puta otišli na neku takvu misiju?

Prvi put sam otišao u rujnu 2015. i vratio sam se nakon godina dana, u rujnu iduće godine. Drugi put sam otišao prvog travnja 2018. i sad sam se nedavno vratio, 15. travnja ove godine.

Kako izgleda rad na samoj misiji?

Doslovno si 24 sata na raspolaganju. To nije baš jednostavno, vi se nalazite na području gdje svakodnevno dolazi do nekih ekscesa, naročito preko noći kada se pali vatra s jedne na drugu stranu. Kada dobijemo dojavu (na engleskom complaint, prigovor) mi odmah moramo reagirati i istražiti slučaj na terenu. Izvršavamo uvide razgovarajući s ljudima koji su sudjelovali u ekscesu ili su sami dobili ozljede. Razgovarate sa svjedocima i očevicima nekog ekscesa, možda s nekim tko je bio prisutan kad je netko umro i bio tamo kada se nešto dogodilo. Na taj način prikupljate informacije, prvo usmene pa zatim materijalne dokaze.

Ustupio Goran Glavina.

S obzirom na to da ste na raspolaganju 24 sata na dan, imate li uopće slobodno vrijeme?

Imamo određene slobodne dane. Te sam slobodne dane iskoristio tako da sam s djecom i suprugom otišao na neki izlet. Prvo smo otišli u Istanbul. Nakon toga je sin izrazio želju da odemo u Dubai, zatim smo posjetili Tajland, otok Phuket. Onda je kći htjela u Španjolsku pa smo autom prošli 6700 kilometara. Vidjeli smo Azurnu obalu, Barcelonu do najjužnije točke koja gleda na Afriku. Vratili smo se linijom preko Francuske i Švicarske sve do Koprivnice.

Možete li se slobodno kretati u, kako ste i sami rekli, opasnoj zoni?

Indija ne priznaje sve što radi UN i ne dozvoljava da mi radimo istrage na njihovom teritoriju, tako da preko ljeta imamo zapovjedništvo koje selimo u jedno mjesto u Kašmiru. U New Delhiju imamo poseban ured, a imamo i dvije postaje u gradovima Rajouriju i Poonchu. Naša glavna zadaća provodi se u Pakistanu, što radi toga jer nemamo vizu za Indiju, a što radi toga što je kasno dobijemo, najčešće pred kraj misije kada dobijemo mogućnost da provodimo svoj rad i u Indiji.

Spomenuli ste materijalne dokaze. Kakvi su to dokazi koje prikupljate?

Od materijalnih dokaza izuzimamo čahure, granate, šrapnele, metak ili nešto drugo i to onda prilažemo našem izvješću koje dostavljamo našem zapovjedništvu koje se prosljeđuje dalje.

Kakva su iskustva u radu s tamošnjim stanovništvom?

Imam uglavnom pozitivna iskustva u radu s ljudima. Ljudi na terenu su nam uvijek željeli pristupiti pomoći, čak i ugostiti nas, što je značajno, jer to su siromašni ljudi koji nemaju ništa, čak ni stolicu za sjesti. Žele da razgovaramo s njima pa odu do susjeda gdje posude stolice, od drugog susjeda posude čaj ili nešto da nas mogu ponuditi nečim.

Inače je to zanimljivo s čajem. 98% stanovništva Pakistana su muslimani, pet puna dnevno piju čaj koliko se i mole. Radi se o klasičnom indijskom čaju s dodatkom mlijeka i dosta šećera, dosta je sladak.

Ustupio Goran Glavina.

Na koji način točno Hrvatska sudjeluje u mirovnim misijama na, konkretno, tom području?

Hrvatska u misijama sudjeluje s 9 vojnih promatrača koji su raspoređeni u različite stanice, mi se susrećemo do dva puta godišnje na konferencijama na kojima dogovaramo i razmjenjujemo iskustva. Svi promatrači dođu u Islamabad gdje provedemo tri dana u međusobnoj razmjeni informacija.

Zanimljivo je da svi hrvatski promatrači dolaze iz područja cijele Hrvatske, ima i Dalmatinaca, Zagoraca, evo ja sam iz Podravine. Za vrijeme te konferencije unutar Pakistana iznajmimo jednu kuću. Kad idemo s jedne stanice u drugu moramo provesti noć negdje, iznajmimo tu jednu kuću gdje svatko ima svoj krevet. To plaćamo svojim novcem bez kasnije naknade.

Kako se raspoređuje rad tamo?

Iz UN-a organiziraju raspored, s njihovim vozilima nas prevode iz jedne u drugu stanicu. Oni pošalju vozilo i kod tzv. ‘meeting pointa‘ na pola puta mijenjate vozilo s drugim promatračem. Vi se ukrcavate u to drugo vozilo koje vas vozi u drugu stanicu. Koliko ćete dugo u jednoj stanici biti, ovisi također o rasporedu drugih, kao i planu za slobodne dane. Nekad ste mjesec, nekad dva i s varijacijama, nekad 10 dana, nekad 15, stvarno ovisi.

Drugi dio slijedi!

Ustupio Goran Glavina.