Pisanice obojane ljuskom luka. Foto: Vesna Peršić Kovač.
Tijekom prve polovice prošlog stoljeća uz Veliki petak vezivao se čitav niz običaja. Prije svega bio je to dan strogog posta kojeg su se obavezno pridržavali svi vjernici odrasle dobi, a u nekim mjestima zabilježen je i običaj uskraćivanja obroka domaćim životinjama.

Najčešća posna jela u Podravini bila su: kuhani krumpir i grah minimalno začinjeni bučinim uljem, tjestenina s makom – “makuči”, savijača punjena heljdinom kašom – “kašnjaki” i kuhano suho voće – “suhi sad”. Samo u ponekoj obitelji blagovala se i riječna riba pripremljena na različite načine, najčešće s kukuruznim brašnom. Bilo je i onih obitelji koje su tijekom čitavog dana blagovale samo koricu kruha uz malo vode.

Zabrana obavljanja težih poslova, a osobito onih koji su uključivali diranje u zemlju tog je dana bila izrazito stroga, a odnosila se i na sve poslove čije obavljanje je proizvodilo intenzivnije zvukove, kao i izradu, ukrašavanje i šivanje tkanine. Na Veliki petak u crkvi se ne održavaju mise već samo Služba Riječi, Poklon Kristu i Sveta pričest, a vjernici obilaze Božji grob, ostavljajući darove u novcu ili namirnicama. Uz Božji grob bdiju vjernici, a gotovo u svim mjestima osobitu ulogu u tom običaju imaju vatrogasci koji stražare u svojim odorama.

Tijekom opisanog razdoblja u postupku uređenja Božjeg groba često su sudjelovale žene koje su rado ustupale tekstilne predmete bogato izvezene bijelim vezom te lončanice, najčešće nezaobilazni zeleni asparagus. Uz običaj darivanja Božjeg groba, bio je prisutan i onaj koji se u novije vrijeme polako napušta, a to je ljubljenje ili “kušuvanje” križa uz obaveznu molitvu. Budući da su crkvena zvona bila vezana još na Veliki četvrtak, sve službe u crkvi najavljivale su se pomoću drvene naprave koju u Podravini nazivaju “škrebetalo”, a koja je inače najčešće služila kao dječja igračka.

O tome da Veliki petak ipak nije bio samo obilježen tišinom i žalovanjem svjedoči i običaj da se upravo tog dana započinjalo ukrašavanje uskršnjih jaja “pisanica”. Najčešće su bile namijenjene djeci, ali i djevojkama koje su sudjelovale u običaju razmjene “pisanica” – “matkanju”. Najzastupljenije tehnike ukrašavanja u Podravini bile su pisanje voskom, struganje boje, skidanje boje kiselinom te omatanje vunom i setincem. Motivi su bili cvjetni, sakralni ili oni s čipke i veza. Često su na jaja pisane i poruke ili stihovi: “Sretan Uskrs”; “Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi”; “Ovo jaje od srca se daje”; “Evo tebi pisanica, moga srca polovica”. Iz navedenih stihova može se zaključiti kako su pisanice bile i sredstvo iskazivanja ljubavi i naklonosti, osobito kada su ih djevojke darivale mladićima.