Ustupio Marijan Špoljar.
Pet je godina prošlo otkako nas je napustio Romano Baričević – Đegi. U tekstovima koji slijede ovog se koprivničkog umjetnika prisjećaju sugrađanka Jasmina Markota i povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar.

Đegi je iza sebe ostavio mnoga vrijedna djela. Stoga Jasmina Markota, jedna od osoba s kojima se družio s pravom kaže da Đegija fizički nema, ali ga i dalje srećemo.


Piše Jasmina Markota.

Navodno je već prošlo pet godina… Otrcana je fraza da vrijeme leti, ali stvarno leti.
Je li vam se dogodilo da neke bivše sugrađane vidite i osjećate iako nisu fizički više tu, a nisu ni vaši bližnji?

Pogotovo u prvo vrijeme nakon njegovog odlaska, ali i sada ponekad požurim da sustignem ispred sebe neku ćelavu glavu u zelenoj parki… Čujem sličan glas negdje iza sebe i veselo se okrenem da ga pozdravim.

Nismo se družili svakodnevno, ali on je za mene bio kao zaštitni znak našeg grada. Vezana poslovno uz njegovu Ulicu Ante Starčevića sretala sam ga relativno često. Polaganim, nemarnim hodom, s onim svojim otkačenim “smiješkom” rekli bismo si često samo “bok”.

O njegovoj je umjetnosti puno rečeno i napisano. To je zauvijek zabilježeno, ali za mene i mnoge od nas on je u prvom redu bio sugrađanin, generacija, prijatelj… Uvijek bih zamijetila njegove oči jer iz njih mi je uvijek upućivao onu svoju poznatu vickastu blagost. Znao je potpuno ogoljeno i bez uvijanja nešto primijetiti i prokomentirati o nekome ili nečemu. No nikad se nisi mogao uvrijediti jer on je volio ljude i bio čisti pozitivac.

Ustupio Marijan Špoljar.

Poznajem puno umjetničkih duša. Mnoge od njih mogu biti veliki umjetnici, ali mali ljudi. Đegi je bio velik u svojoj skromnosti, bez imalo taštine koja je tako svojstvena umjetnicima. Možda sam subjektivna, ali za mene je on bio dobri duh ovoga grada. Mogao je i on biti velik i slavan, pokoriti velike metropole svojom umjetnošću, ali on je izabrao biti – Koprivničanac.

Sretnici su svi oni koji imaju i djelić njegove umjetnosti jer ona je bila odraz njega. Tek sad vidim da je svaka slika bio ON. Imala sam sreću nazočiti trenucima njegovog umjetničkog stvaranja i to je nezaboravno iskustvo.

Fališ nam Đegi, na ulici, na izložbama, na koncertima, na terasama našega grada…


Piše Marijan Špoljar.

Prošlo je već pet godina od smrti Romana Baričevića, a mnogi od njegovih prijatelja i poznanika još i danas nesvjesno očekuju da iza prvoga ugla izroni njegov lik, pojava robusnog, ćelavog muškarca polagana koraka, uvijek u casual odjeći vrhunskih marki. Godinama živeći u najužem središtu Koprivnice, njegovi su se putovi vazda ukrštavali s putovima onih koji su tražili neko društvo ili jednostavnu komunikaciju. Mada nije bio čovjek od riječi, znao je biti, osobito nakon čaše ili dvije pive, elokventan, zabavan, neobično informiran i izrazito koncilijaran.

U tom smislu svi su ga voljeli. Percepcija pak “dokonog” ili “boemskog” lika koju je zadobio u većine usputnih prolaznika nije, dakako, uzimala u obzir sate i sate, noći i noći slikarskog rada u osami ateljea. Jer, umjetnikov rad za mnoge još uvijek znači tek neobaveznu, gotovo rekreativnu djelatnost kojom se upražnjava slobodno vrijeme, a ne – egzistencijalno i stvaralački – težak, ponekad mučan, ponekad radostan život.

Ustupio Milan Fuker.

A Romano je živio od svoje umjetnosti: kao slobodnjak većine svoga radnoga vijeka on je doista iskusio i muku i prokletstvo, ali i sreću i zadovoljstvo umjetničkog djelovanja.
Počeo je davne 1975. godine upisom na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, potom dvogodišnjim studijem u Majstorskoj radionici Resier-Ivančić, povratkom u rodni grad, kraćim radom u osnovnoj školi te dugogodišnjim djelovanjem kao profesionalni slikar.

U potonjem razdoblju (od 1981. do svoje smrti 2013. godine) priredio je dvadesetak samostalnih izložbi i sudjelovao na više desetaka skupnih. Srećom, još za života tiskana mu je monografija, ali je izostala jedna veća izložba, u nekoj renomiranoj galeriji u Zagrebu, koja bi zacijelo pridonijela promjeni (pogrešne) percepcije da je Romano zanimljiv slikar, ali autor vezan uz provinciju i njezina mjerila.

On je, doduše, bio – kako smo ga jednom nazvali – “modernist staroga kova”, ali je ta kvalifikacija značila da je on zadržavao svoj stil i način izraza te posvećenost slikarstvu usprkos promjenama umjetničkih paradigmi. Bio je, dakle, autonoman i nezavisan, na neki način i ortodoksan i “staromodan”, ali potpuno vezan uz potrebe da iskaže svoje najdublje unutrašnje doživljaje.

Cjelokupni Romanov slikarski rad već se od studentskih dana kretao unutar poetike apstraktnog ekspresionizma, ponekad više razvedenog i “razbacanog”, ponekad smirenijeg i pripitomljenijeg. Ali, slika je za njega uvijek bila i ekstaza, trenutak kada doživljaj postaje materijaliziran. Bez obzira na zatvorenost i hermetičnost njegova postupka puno puta smo se uvjerili da njegovu “poruku” gotovo svi prepoznaju, neovisno o umjetničkoj izobrazbi ili afinitetima: tolika je bila snaga njegove geste, tolika je bila vitalnost njegove slikarske forme. Gotovo da bismo mogli reći kako ga možda svi nisu razumjeli, ali su ga bez pogovora prihvatili, usvajajući time i nešto od jezika apstraktne umjetnosti i “učeći” na njegovom primjeru o smislu i karakteru suvremene umjetnosti.

U njegovu radu izmjenjivale su se faze “crnih”, zatvorenih slika s ciklusima kolorističkih, otvorenih radova, već prema tome da li su evidentirale stanja nemira, tjeskobe i očaja ili neke pritajene radosti i sreće. Te su vrijednosti, dakako, ležale unutar njegovog duboko intimnog svijeta, ali je nesumnjivo i to da su refleksirale i opće društvene i civilizacijske odnose. Još se mnogi sjećaju njegove izložbe u predvorju Podravske banke 1992. godine i velikih, tamnih slika, guste i žitke materije koje su izražavale traumu tih ratnih godina, ali i kolorističke, raspršene geste na slikama s početka milenija, koje su svjedočile autorov osjećaj nade u neko bolje duhovno stanje i ljudskije odnose.

Na kraju, mogli bismo ponoviti ono što smo zapisali u njegovoj monografiji objavljenoj 2010. godine, da je njegov rad vitalistički izraz temeljen na traženju čovjekova identiteta i umjetnikova etosa u prostorima duhovne osame i u vremenima egzistencijalne krize. Čovjek i umjetnik kao jedno biće.


Izložba povodom pete obljetnice odlaska Romana Baričevića

Izložba “Sjećanje na Romana” otvorena je prošle subote u AK galeriji, odnosno Atelierima Koprivnica, u Kampusu, povodom pete obljetnice smrti Romana Baričevića. Radovi su izloženi u samoj AK galeriji kao i u ateljeu u kojem je Romano stvarao zadnjih godina života.