Na ovogodišnjem Interliberu prvi je put predstavljen novoobjavljeni roman Marka Gregura ‘Mogla bi se zvati Leda’, a portal Drava.info povodom božićnih blagdana poklanja vam primjerak!

Roman “Mogla bi se zvati Leda” osvojila je Silvija Bermanec. Čestitamo!

Riječ je o romanu pisanom iz muške perspektive, ali u ime para koji čezne za djetetom i čija čežnja, nakon niza razočaranja, dijelom eskalira prema ljutnji, a dijelom ih postavlja na turbulentni životni roller coaster na kojem se, ponekad u istom danu, emocije uzdižu do euforije, a nakon jednog telefonskog poziva strmoglavljuju u malodušnost i apatiju.

O romanu je već napisano više prikaza, među kojima i onaj Denisa Derka u Večernjem listu, a o romanu je u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” govorila i Jagna Pogačnik. Tanja Tolić u kritici objavljenoj na stranici Moderna vremena zapisala je: “‘Leda’ je lijep, dirljiv i često razoran roman o mladom paru koji pokušava dobiti dijete.” Spomenimo još da je roman za knjižnice već otkupilo Ministarstvo kulture.

Ulomak iz romana

Samo kad smo išli u svatove, vozili smo se taksijem. Otac bi nestrpljivo okretao brojeve na crnom telefonu, zabio bi kažiprst u prvi broj na brojčaniku i povukao ga do kraja pa čekao dok se zupčanik ne vrati u prvobitni položaj, zvrndajući kao diližansa u provinciji, onda bi opet navalio, sad na drugu znamenku, i tako redom. Šest brojeva morao si odjahati, a najgore bi bilo ako bi pogriješio na posljednjem. Ponekad bi se on i mama znali porječkati nakon više neuspjelih uzastopnih pokušaja – on bi krivio dizajnere, a ona njegovu nervozu – pa bi konačno rekla: Daj, ja ću. To je zato što odmah planeš. Naravno da bi nakon toga pokušavao još upornije, samo da joj dokaže da je u krivu. Ponekad mi se činilo da bismo pješice već prošli pola grada kad bi konačno uspio nazvati.

Zauzeto! Zauzeto, budaletine, kog vraga lampaju čitavo vrijeme!

Na, rekao bi onda ljutito i pružio slušalicu mami, kao da je ona kriva što je zauzeto. Rekla bi da kasni i da nema vremena, pa bi slušalica došla u moje ruke i ja bih gotovo uvijek nepogrešivo odvrtio broj.

Daj meni, uzeo bi slušalicu čim bih rekao da zvoni.

Onda bismo ga čekali, a tata bi svako malo išao na verandu i pogledavao je li stigao.
Ako bismo došli za njim, moj četiri godine stariji brat, jednako toliko mlađa sestra i ja, nervozno bi rekao, jer uvijek smo kasnili: Kaj blejite, jel ne vidite da ga nema?

Uglavnom bi sve bilo tako – nategnuto i na rubu svađe – ali kad bi se konačno pojavio crni mercedes sa žutim znakom na krovu, na kojem je crnim slovima pisalo TAXI, i zaustavio se ispred naše kuće, na njegovom bi se licu pojavio osmijeh i sve bi bilo kako treba. U tom trenutku bili bismo savršena obitelj. On bi išao prvi, kao da ima sve vrijeme svijeta, a mi za njim. Mama bi išla zadnja, zaključavala bi vrata i jurila za nama dok bi joj stvari padale iz torbice.

U hotel!, rekao bi naglašavajući svaki glas. Ili, češće: U starigradski dom! U dom na Vinici!
Bilo je to čudo, kad bismo se iskobeljali van, avangarda, jer prema shvaćanju ljudi, taksi se mogao oprostiti samo smrtno bolesnim starijim ljudima za prijevoz do kolodvora. I to ako nisu imali vozačku dozvolu ili barem traktor.

Ali to ne ispričam. Možda mi zapravo ne bi ni palo na pamet da za vikend nismo bili u svatovima. Psihologica koja sjedi s desne strane stola, mlada je i simpatična, ali ipak. Mogla bi pitati: Zašto je tvoj otac to činio? Ili kako sam se osjećao i slično. Nešto na što sigurno neću znati odgovoriti, zato počnem govoriti o Božiću. S time ne možeš pogriješiti. Pogotovo jer socijalna radnica, srednjih tridesetih, baš kao Jana i ja, uz računalo ima sličicu svetog Antuna. To je bio mamin svetac i znam da je on svetac izgubljenih stvari. Zbog toga pomislim da smo na pravom mjestu, da ćemo pronaći ono što tako dugo tražimo. Jer mama je pronašla što je tražila, a i sama je ovdje radila, tako da je sve zaokruženo, kako si tumačim.

Da, definitivno je Božić prvo što mi pada na pamet, ako moram reći po čemu pamtim djetinjstvo.