Tony Cetinski u emotivnoj objavi prisjetio se svojih veza s Koprivnicom, profesora Petra Ivegeša i Podravskog sunca

0
1547
Snimio Marko Posavec.
Popularni pjevač Tony Cetinski svečanim koncertom ove subote u dvorani Gimnazije ‘Fran Galović’ obilježio je 662. rođendan grada Koprivnice te Koprivničancima i njihovim gostima priredio večer za pamćenje.

>> Galeriju fotografija s koncerta pogledajte ovdje

Onako kao što će Koprivničanci dugo pamtiti ovaj koncert, tako i Toni pamti svoje humanitarne koncerte koje je krajem devedesetih godina održavao u Koprivnici za djecu Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Podravsko sunce. Popularni pjevač na svojoj se Facebook stranici prekrasnim statusom osvrnuo upravo na to vrijeme i zahvalio Koprivničancima što su ga ugostili.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

“Kad sam, te sad već davne 1997. godine ušao u blatnjavo dvorište te drvene i trusne škole za djecu sa posebnim potrebama nisam ni slutio koga ću u njoj upoznati i što ću spoznati. Spoznao sam ljubav i smisao postojanja.

Doveo me dobri duh ustanove i grada Koprivnice, gospodin profesor Petar Ivegeš. Divna duša koja nas je nažalost napustila prije godinu dana.

Prvo što sam pitao bilo je: Zar u ovoj baraki boravi netko? Profesor mi je odgovorio: Da dobri naš Toni, ovdje borave, druže se i odgajaju se posebna djeca. Naše podravsko sunce!

Prije nego smo uopće ušli u školu imao sam potrebu pocijepati malo drva za ogrijev i unijeti ih kako bi se malo bolje ugrijali jer sam znao da nećemo samo ući i izaći iz te škole. Kad smo ušli i obilazili učionice osjetio sam toliko ljubavi i sreće od profesora i od te divne djece da vam ne mogu opisati. Istovremeno je u meni tinjalo pitanje: Možemo li probati učiniti nešto više od pukog posjeta te djece?

Ohrabrio se malo i izrekao na glas: Gospon Pero ajmo barem pokušati pokrenuti temu izgradnje nove škole za te divne djelatnike i djecu.
Profesor Pero je odmah rekao: AJMO !!

Počeli smo sa tradicionalnim koncertima u maloj sportskoj dvorani svakog 23. prosinca u Koprivnici. U društvu mog prijatelja Nenada Marinca sam sam u gluho doba noći lijepio svoje plakate za humanitarne koncerte i to je bio poseban osjećaj. Nismo željeli poslove samo prepustiti nekom organizatoru jer jednostavno nešto nas je vodilo i davalo nam snagu da sami sve radimo. Pazili smo na svaki detalj i u glavi su mi cijelo vrijeme bila ta divna djeca puna ljubavi i radosti koja borave u nehumanim uvjetima, ali su i dalje bila sretna djeca.

Naravno dvorana je uvijek bila puna ali sredstva koja su sugrađani tako zdušno darivali nisu baš bila dovoljna za tako veliki projekt izgradnje nove škole pa smo krenuli sa nagovaranjima počevši od gradskih vlasti pa do saborskih klupa.

Dugo je godina trebalo da tema uopće dođe na red u Saboru, skoro smo i odustali, ali nešto nam je govorilo da će se borba jednom sigurno isplatiti bez obzira koja politička garnitura bila na vlasti. I tako su se vlasti mijenjale ali tema izgradnje škole za tu djecu je bez obzira na nečiju stranačku ili političku pripadnost ipak jednom došla na red. Nije bilo lako ali da vas ne zamaram, USPJELI SMO!

Ne znam sada precizno, ali ima već dosta godina otkada je škola sagrađena i to po tada najsuvremenijim standardima.

Našoj sreći nije bilo kraja, no i dalje nisam bio svjestan koliko je to sve bilo od velikog značaja za sve građane toga divnog grada Koprivnice jer jednostavno valjda sam smatrao: pa normalno da smo uspjeli i treba biti normalno da ljudi i politika moraju imati sluha za tu djecu i njihove profesore i roditelje.

Danas naravno u toj novoj školi borave neki novi klinci, a naša djela se prenose i na njih. Dobra djela su bezvremenska i kada se čine dobra djela bez razmišljanja hoće li se dobrim vratiti, onda kad se najmanje nadate dobijete potvrdu.

Sinoć se dalo osjetiti u susretu sa svakim stanovnikom Koprivnice kojeg sam susreo to zajedništvo i ta ljubav koju dijelimo uzajamno, no kad sam shvatio da je jedno dijete iz dječjeg zbora koje je sa svijećom u ruci pred svojim sugrađanima i roditeljima bilo iza mene i pjevalo sa ostalom djecom pjesmu “23. prosinac” te davne ’97. godine ustvari današnji gradonačelnik Koprivnice ja jednostavno nisam od ponosa i sreće više dolazio sebi. Poklonio mi je bilten od dječjih crteža u ime sjećanja na te dane i na dobrog profesora Ivegeša koji više nije sa nama, ali živi i dalje u našim djelima.

Hvala i supruzi profesora Ivegeša na CD-uu snimljenih poruka koje mi je profesor ostavio da mi prvom prilikom ona preda.

Ne mogu vam opisati kako je slušati glas čovjeka koji je bio nestvarno drag i životan kao da je sada tu sa mnom.

Dragi profesore, dragi Pero tvoja supruga mi je uspjela napokon predati tvoje misli o svemu što si imao toliku želju da čujem. Teško mi je prihvatiti da te nema fizički sa nama i da ne možemo odigrati jednu partiju stolnog tenisa u dvorištu one stare trusne škole gdje smo se upoznali.

Bilo bi divno kad bi nova škola nosila tvoje ime. Škola profesora dobrog srca PETAR IVEGEŠ.

Veliko hvala i Nenadu Marincu koji me prvi i doveo do tebe Pero i upoznao me sa tobom i sa svim divnim ljudima tvog divnog grada Koprivnice.

NAAAJVEĆE HVALAAAA ide djeci koja su mi cijeli bilten nacrtala, tiskala i predala !!!

Ne mogu više pisati, ovo nije jednostavna priča i moglo bi potrajati u nedogled no nisam se želio samo zahvaliti na još jednom divnom koncertu u vašem gradu jer sve što me veže za Koprivnicu je puno više od samih koncerata” – piše u Tonijevoj objavi na Facebooku.

Kad sam, te sad već davne 1997. godine ušao u blatnjavo dvorište te drvene i trusne škole za djecu sa posebnim potrebama…

Posted by Toni Cetinski on Sunday, November 4, 2018