Utorak, 5. srpnja 2022.

PREDSTAVLJAMO MLADE PISCE ALPE-ADRIA FESTIVALA: Tomo Podstenšek

Razgovori s gostima Alpe Jadran festivala mladih pisaca nastali su u suradnji sa Sveučilištem Sjever, pod vodstom prof. Lidije Dujić.

Razgovarala: Dora Mesić

Tomo Podstenšek jedan je od najproduktivnijih i najkvalitetnijih suvremenih slovenskih književnika. Iako pripada autorima mlađe generacije, već je primio brojna priznanja i nagrade za svoj rad. Objavio je dvije zbirke kratkih priča i pet romana, od kojih su dva bila nominirana za nagradu za najbolji slovenski roman godine. Ovogodišnji Alpe Adria festival mladih pisaca koji u Koprivnici okuplja književnike iz Austrije, Slovenije, Mađarske i Hrvatske i na kojem kao autor sudjeluje i Podstenšek, kao i sličan festival u Sloveniji u čijoj organizaciji sudjeluje, svjedoče činjenici da književnici u regiji aktivno rade na međusobnom povezivanju.

Od kakve su važnosti takvi projekti za poboljšanje očigledno narušenih odnosa u regiji, ima li književnost uopće takvu snagu?

Naše zemlje su toliko male i u globalnom smislu poprilično nebitne. Političari birače mobiliziraju provlačenjem istih praznih priča, negativnog nacionalizma i lažnog patriotizma koji onda rezultiraju unutarnjom polarizacijom društva i tenzijama u odnosima sa susjedima. Književnici i intelektualci u takvim bi uvjetima trebali biti „glas razuma“ koji će težiti ka normalizaciji odnosa. Vjerujem da svaki oblik međunarodne suradnje u tome pomaže i da se situacija u posljednje vrijeme popravlja, prvenstveno entuzijazmom pojedinaca. Sada je na društvu da njihov trud prepozna i podrži daljnji razvoj sličnih projekata.

Što očekujete od ovogodišnjeg festivala?

Radije razmišljam o dosadašnjim pozitivnim rezultatima, poput slovenskog prijevoda romana Marka Gregura ili objave radova sudionika festivala u Mariboru. Vjerujem da će i ovogodišnji festival polučiti slične rezultate. Nastupi na festivalima i objave u stranim literarnim časopisima dobra su odskočna daska za afirmaciju autora izvan granica svoje države. Osobno mi je uvijek zanimljivo čuti kako moja literatura zvuči na nekom drugom jeziku i kakvi su odazivi čitatelja iz drugih kultura.

Projekt je posebice okrenut mladima i njima želi približiti suvremenu književnost naših prostora. Na koji se način knjiga može popularizirati među mlađom populacijom?

Čini mi se vrlo važnim da se baš mlađe generacije upoznaju s djelima suvremenih autora. Oni pišu o problemima i načinu života koji su mladima bliski i, stoga, lakše razumljivi. Izloženi su nepreglednim mogućnostima provođenja slobodnog vremena pa samim time i knjiga kao medij ima veću konkurenciju. Ona iziskuje određeni intelektualni i emotivni napor i treba uvjeriti potencijalnog čitatelja da se taj napor isplati. Problem vidim i u organizaciji nastave književnosti u školama, gdje se ona prezentira povijesnim redoslijedom. Sa stajališta sistematičnog upoznavanja s književnošću, to je donekle i logično, međutim događa se da na kraju školske godine ponestane vremena za suvremenu književnost. Možda se dio odgovora krije i u rješavanju tog problema.

U romanu Presuda u ime naroda bavite se aktualnim društvenim problemima. Iako je na početku defetistički nastrojen, roman odašilje poruku nade koja se ogleda u zahtjevu da svatko prvenstveno promijeni samog sebe. Ne radi li se o utopijskom prijedlogu?

Iskreno, ni danas ne znam jesam li zadovoljan završetkom tog romana baš zbog mogućnosti interpretacije da se odgovornost za stanje u društvu prebaci na pojedinca. Moja poanta je bila malo drugačija: ako nisi u stanju promijeniti sustav, to nikako ne može biti opravdanje za vlastitu neodgovornost ili pasivnost.

Kritičari Vam često lijepe etiketu pisca s fatalističkim pogledom na svijet.

Da, kritičari vole lijepiti etikete, klasificirati autore, brže-bolje im odrediti mjesto unutar sustava nacionalne književnosti. Neprirodno je to, svaki se roman razlikuje od drugog. Pa ako se i bave srodnim temama, rade to iz različitih perspektiva. To što neki nazivaju fatalizmom, ja bih nazvao realizmom. Naše živote ionako većinom određuju okolnosti na koje nismo imali nikakav utjecaj. U posljednjem romanu Kamen škare i papir bavim se pozicijom nemoćnog pojedinca, zatočenog u situaciji gdje s jedne strane ne može prihvatiti vrijednosti sustava, a s druge se nije spreman odreći blagodati koje život u takvom sustavu nudi.

Glavni junak tog romana osoba je s očiglednim psihičkim smetnjama koja pokušava pobijediti vlastite strahove. Je li to metafora neke šire društvene, kulturne i političke stvarnosti?

Iskreno, nisam o tome razmišljao na taj način, nego sam polazio od pretpostavke da društvena stvarnost i moderan način života rađaju psihički opterećenog, nestabilnog pojedinca. Ali, da, mogao bi se roman tumačiti i kroz takvu metaforu. Svjesno sam htio stvoriti (anti)junaka koji nije simpatičan lik, ali koji kroz svoje unutrašnje monologe ukazuje na brojne društvene nepravilnosti. On je ujedno i pripovjedač, imamo uvid u njegove najcrnje misli i ostaje otvoreno koliko takve osjećaje zapravo preuveličava. Vjerujem da se ni junak, a ni taj pomalo atipičan roman, mnogima neće svidjeti. I to je za mene prihvatljivo. Moj glavni cilj nije da se knjiga čitatelju svidi, više mi znači ako ga uspijem natjerati da kritički promišlja o važnim temama.

Gotovo kroz sva svoja djela provlačite pitanje etike i odgovornog društvenog ponašanja. Je li taj idealizam, koji nesumnjivo nosite u sebi, motivacija za pisanje?

Vjerojatno ima nešto u tome. Umberto Eco je rekao da je funkcija literature priprema na život i smrt. Ljudi su istovremeno i društvena i individualna bića i ta dvojnost i napetost koja iz nje proizlazi su ono što me intrigira. Uvjeren sam da život u socijalnoj sredini, kroz koju se zapravo i formiramo i realiziramo, nosi i odgovornost prema zajednici te da su svi naši uspjesi ostvareni unutar nekog društvenog konteksta. Slično gledam i na vlastiti rad. Bez brojnih književnih prethodnika, obrazovanja, razvoja tehnologije ni ja danas ne bih bio u prilici pisati. Iz te perspektive onda je i lakše kontrolirati autorski ego, koji je uvijek prisutan i često može negativno utjecati na stvaralaštvo.

Rekli ste da knjige pišete u jednom dahu.

Da, u jednom dahu, ali s dobrom i dugotrajnom pripremom. Od početne ideje do njene realizacije obično prođe više godina. Za to vrijeme skupljam materijal, pravim zabilješke, konstruiram likove, radnju i slično. Kad napokon osjetim da sam spreman, krenem pisati i obično kratku priču završim u nekoliko dana, dok mi za roman treba i do godine dana intenzivnog rada. Tako da se to „u jednom dahu“ zapravo više odnosi na kontinuitet nego na brzinu pisanja. A koncept se, koliko god bio detaljno izrađen, tijekom pisanja mijenja. Kad vidim da nešto ne valja, uzmem kraću pauzu, preradim nacrt i krenem dalje. Neke od mojih najboljih kratkih priča nastale su baš na taj način, a i u romanu se često dogodi da ispliva neka sasvim drugačija linija priče od početno zamišljene ili da se pojedinačni likovi izbore za veću ulogu nego što sam im prvobitno namijenio.

Uspijevate li se distancirati od junaka svojih priča?

Kako imam i ponešto iskustva s kazalištem, u posljednje vrijeme čak koristim sistem Stanislavskog i pokušavam ući u glavu svojih književnih junaka sličnim metodama kakve koriste glumci tijekom priprema za ulogu. Ali, imam osjećaj da se uglavnom uspijevam distancirati, barem na kraju, kad su roman ili priča gotovi. Moji glavni junaci mi i ne sliče previše, iako im tu i tamo posudim neku svoju osobinu ili sjećanje pa je distanciranje utoliko lakše. Vodim se poznatom uzrečicom kako „čitatelj živi tisuću života“, a mislim da se ona može primijeniti i na pisca. Empatija i mogućnost da se uživim u živote različitih ljudi i njihove sudbine, za mene su jedne od najvećih čari literature pa mi nikada nisu bili sasvim jasni autori koji u svim knjigama koriste uvijek iste likove ili se drže jednog spisateljskog alter-ega. Ako već imaš, makar i fiktivnu, mogućnost živjeti „tisuću života“, nećeš se valjda tisuću puta odlučiti za jedan te isti život, zar ne?

Tomo PODSTENŠEK
Kamen, škare i papir
(ulomak iz istoimenog romana)

28.

Ležim na kauču s polupraznom čašom vina i mijenjam televizijske programe.

Zaustavim se na reprizi Californicationa. Stara, otkačena serija s otkačenim junacima, koja je zbog obilja psovki i golotinje na programu tek u kasnim večernjim satima. Nekakav prikaz hollywoodske dekadencije, kako si je predstavljamo mi obični smrtnici. Ne znam, možda je stvarno tako. Nikad nisam bio u Hollywoodu. Sudeći prema viđenom, niti me ne privlači. Osjećam sažaljenje za onog Hanka, njegov život je totalni kaos, koji ni obilje droge, seksa i alkohola ne može učiniti podnošljivim.

Sama radnja serije nije previše smislena, a ako slučajno naletim na nju pogledam je samo zato što gotovo u svakoj epizodi pokažu barem jedan par dobrih sisa. Čudno, uz svu internetsku pornografiju koja mi je na raspolaganju, čekanje na tih nekoliko trenutaka gole kože ipak je uzbuđujuće. Vjerojatno zato što se gledajući ipak usredotočim na sadržaj pa me onda uvijek ugodno iznenade.

U noćašnjoj je epizodi prizor u kojem glavni junak i pijana djevojka sjede na betonskoj ogradi hotelskog balkona: noge im vise u prazno, a oni puše i ležerno se razgovaraju o smislu života.

Možda je zato što se nalazim u tom čudnom stanju između sna i jave i možda sam i ja malo previše popio. Kada ih gledam kako sjede na samom rubu, dvadeset katova iznad zemlje, odjednom me postane strah. Zapravo dobijem pravi mali napad panike, srce mi divlje lupa i počnem hiperventilirati, tako da mi se zavrti u glavi i pred očima mi plešu tamne točke. Jasno da sam svjestan da gledam televiziju; da je čitava stvar izrežirana i da kao gledatelj nisam nimalo ugrožen – ali začudo ta me svjesnost nimalo ne umiri, strah je jači od razuma.

Natjeram se ugasiti televizor. Zatvorim oči. Sporim brojanjem pokušam opet preuzeti kontrolu nad brzinom udisaja i izdisaja. Za minutu ili dvije dođem malo k sebi. Nemam pojma što mi se zapravo dogodilo.

Sjećam se, nekoliko puta otišli smo do ruševina staroga grada na brdu, koje se dizalo nad mjestom. Danas je do tamo uređena turistička staza s označenim tablama, možda su na vrhu postavili i nekakvu drvenu kućicu gdje prodaju piće i suvenire – ne znam, nisam bio tamo čitavu vječnost, ali tako nešto čini mi se sasvim moguće.

Onda je sve bilo zaraslo, na pola zaboravljeno i prepušteno propadanju. Po stazi do grada trebalo se probijati kroz gusto grmlje, a zidine jedine sačuvane kule zbog visokih se smreka iz doline gotovo nije ni vidjelo. Grad je dijelom bio izgrađen na strmo odsječenoj stijeni, tako da je s druge strane ostataka gradskih zidina zijevala duboka provalija. Dvadeset, možda trideset metara. Dovoljno duboko, ukratko, da se bez pretjeranog truda ubiješ, ako padneš ili skočiš ili te netko gurne preko ruba.

„Tko se usudi hodati po vrhu zida?“ tresnuo sam.

Izazovi su bili naša svakodnevna igra: tko će u trgovini ukrasti slatkiše, tko će baciti pseće govno u susjedov sandučić, tko će prelijepiti sva zvona u zgradi ljepljivom trakom, tko zgrabiti za guzicu neku curu iz škole, tko namazati donju stranu kvake zubnom pastom, tko razbiti uličnu svjetiljku kamenom, tko zapaliti koš sa smećem i tko će hodati po rubu gradskih zidina.

Kad se za zadatak nitko ne bi javio dobrovoljno, odlučivali su kamen, škare i papir. Tog popodneva ja sam ispao i bilo mi je žao što nisam držao jezik za zubima; visinu nisam volio i tada sam mislio da je to samo zato što stanujemo na drugom katu pa nisam naviknut na nju kao oni iz višekatnica.

Naravno da nisam mogao priznati da me strah i počeo sam se penjati na niske ostatke zidova. Nije bilo previše teško, mjesta za uhvatiti se bilo je više nego dovoljno i sam sâm se sebi činio smiješan što sam imao neke sumnje.

Kad sam stigao do vrha i pogledao u dubinu, s druge strane potpuno sam se paralizirao. Zid je bio širok dobar metar i znao sam da nema velikih mogućnosti da padnem preko ruba. To je isto kao da hodaš po metar širokom pločniku, rekao sam si; s pločnika isto tako samo ne staneš u jarak ili na cestu… Što ako se spotaknem? Ili mi se iznenada zavrti? Može doći nalet vjetra pa izgubim ravnotežu. Može mi se na trenutak sve pomiješati pa sam skočim. Posljednje mi se činilo kao najopasnija mogućnost.

„No, što čekaš?“ nestrpljivo je povikao Boris.

Progutao sam slinu i izravnao se. Mišići su mi još uvijek bili stegnuti, tako jako stegnuti da sam osjećao kako počinjem drhtati. Noge su mi bile tako teške da sam ih jedva micao. Na lijevoj strani unatoč tome osjećao sam masu praznine koja me vuče u sebe. Polako sam napravio nekoliko opreznih koraka dok mi se nije učinilo da je dosta. Potom sam skočio. U doskoku gotovo sam si izvrnuo gležanj, a kotrljajući se po tlu koljenom sam se snažno opalio u bradu. Nije me bilo briga; bio sam veseo što sam s prave strane zidina.

29.

Olga je u redu. Muškarača s čvrstim stiskom ruke i odlučnim korakom, ali to je valjda uvjet ako hoćeš biti ravnateljica. Često ima autoritativne bljeskove, a tada izmišlja nova pravila i preporuke. Učiteljice ne smiju nositi visoke pete jer uništavaju parket. Kava se smije kuhati samo pod velikim odmorom. Zahod za učitelje se zaključava, a po ključ je potrebno ići k njoj osobno. Mjesečno moramo plaćati deset eura za korištenje parkinga pred školom. Ako bolje promislim, Olga možda baš i nije u redu. Samo ostavlja dojam da jest.

Kad uđem u njezin ured odmjeri me kroz okvire naočala koje izgledaju poput sovinih očiju, otvori ladicu pisaćeg stola i pruži mi ključ za zahod.

„Ne, nije to…“

Opet me pogleda i rukom mi pokaže da sjednem. Zatim me pusti čekati dok nešto tipka na računalu. Ne razljutim se, zagledam se kroz prozor na asfaltirano rukometno igralište okruženo malom atletskom stazom.

„Oprosti, morala sam još na to odgovoriti“, ljubazno mi kaže nakon nekoliko minuta.

Kimnem s razumijevanjem i uzmem zraka: „Mama je pala po stepenicama. Kaže da nije ništa ozbiljno i da se ne uznemirujem, ali ipak bih je htio ujutro odvesti liječniku. Kod starijih ljudi lako dođe do nekakvog loma, a petkom i tako imam samo tri sata, u deset i onda još od dvanaest do dva…“

„Jasno, samo idi. Već ćemo naći zamjenu“, prekine me. „Kad je moj otac pao u kupaonici također smo mislili da nije ništa…“ počne prepričavati dugu priču koju već znam do pojedinosti i zbog koje sam se odlučio koji ću izgovor upotrijebiti.

Gledam micanje njenih usnica. Podsjećaju na dvije mesnate, ružičaste gusjenice koje se uvijaju jedna prema drugoj. Kad se zaustave lijepo ću zahvaliti i otići. Pogled mi za tren sklizne naniže, do podbratka i gušavog vrata, oko kojeg je nategnut staromodni zlatni lančić s medaljonom na otvaranje. Baš me zanima čija je slika u njemu. Ne, zapravo me ne zanima; pitam se to iz dosade, inače me kurca ne zanima. Još niže su Olgina prsa. Ništa posebno, inače prilično velike, s godinama primjereno obješene i sakrite pod široku bluzu previše kričavih boja. Olgini su dlanovi veći od mojih, prsti, među kojima čitavo vrijeme dok govori vrti kemijsku olovku, podsjećaju na hrenovke, a na kratkim noktima nema nikakvih tragova laka ili manikure. Ruke, koje bi u slučaju da među prstima ne vrti penkalo, nego zrna krunice, mogle pripadati nekoj redovnici, koja je u sebi odavno potisnula svaku vrstu tjelesne strasti i zanima je još samo služenje Bogu ili – u Olginu primjeru – školskom sustavu. Na njenom velikom stolu osim rokovnika, hrpe pošte, kalendara i drugih uobičajenih uredskih pomagala nalazi se nekoliko dekorativnih predmeta. Vazicu sa zaprašenim suhim cvijećem, koja stoji na okruglom pletenom podmetaču, jedva bih uvrstio u tu kategoriju. Zato se bolje ističe mala keramička pseća figurica. Lovačka pasmina s izduženom njuškom i obješenim ušima; ptičar, gonič, tako nešto, laički ocijenim.

Sjetim se da sam kao dijete imao šiljilo slične veličine u obliku psa. Bilo je crvene boje, a okrugla rupa, u koju si zataknuo olovku kako bi šiljio, bila je tik ispod visoko podignutog repa. Olovku si mu, dakle, zabijao ravno u guzicu. Ili njoj, možda je bila kuja. Sad mi se to čini poprilično perverzno, onda mi je bilo sasvim normalno što sam dan za danom sodomizirao sirotu plastičnu životinju…

Dignem pogled natrag prema ružičastim gusjenicama pod Olginim nosom; nisam zakasnio, još se uvijek miču.

Četvrt sata kasnije izađem iz njezina ureda. Dobio sam produženi vikend i preda mnom je još samo jedan sat nastave taj dan.

Na stepenicama naletim na Saru i skupa odemo do kabineta.

„Zvala sam te jučer, ali bio si nedostupan“, nasmiješi se malo zabrinuto.

„Oprosti, telefon mi je bio u kuhinji i nisam čuo. Kad sam vidio da imam neodgovoren poziv bilo je već kasno.“

„Svejedno si mogao nazvati ili poslati poruku, ne idem rano spavati“, kaže blago optužujućim tonom, koji me uznemiri. Ne znam odakle joj pravo, nemam nikakvih obaveza prema njoj.

„Bi li išao van u subotu? Danaja je ovaj vikend kod Alešovih roditelja tako da sam slobodna. Možemo i ostati doma pa pogledati neki film…“

„Ne mogu, mama je nešto bolesna tako da već ujutro idem k njoj, a u subotu imam i tu blesavu obljetnicu.“

„Mislila sam da nećeš ići?“

„I ja, ali sam se predomislio.“

„A u nedjelju navečer? Kad se vraćaš? Možda bi mogli otići na večeru, u centru su otvorili novu piceriju, svi kažu da je…“

„Slušaj, Sara, nemoj me krivo razumjeti, draga si mi i sve… Hoću reći, volim se družiti i razgovarati s tobom… Ali imam osjećaj da ti od mene očekuješ nešto više. Kad bi bile druge okolnosti, da, moguće… Ovako, radimo zajedno i takve se stvari uvijek zakompliciraju i …“

Zašutim usred rečenice, čini mi se da sam rekao dovoljno, zapravo i previše. Sara se okrene i počne pospremati stvari na svojem stolu.

Tišina.

Čuje se samo šištanje papira i škripa kemijskih koje stavlja u stalak. S kata iznad nas čuju se prigušeni zvukovi – netko od učenika pod odmorom iživljava se na klaviru.

„Hoćeš kavu?“ pitam.

Bez da me pogleda i bez riječi ode iz kabineta.

Osjećam se glupo. Istodobno sam sretan da sam se izvukao iz te neprilike. Grubo silovanje instrumenta u gornjoj učionici se nastavlja.

Sa slovenskoga preveo Marko Gregur