Razgovarao: Vedran Vrabec
Szabina Ughy (Ajka, 1985.) diplomirala je mađarski jezik i književnost te komunikologiju na Pázmány Péter Catholic Universityju, gdje je pohađala i tečaj kreativnog pisanja. Godinu dana provela je na studentskoj razmjeni (Erasmus) u Cataniji, Sicilija, gdje je studirala film i povijest književnosti. U tom razdoblju objavila je prvu zbirku poezije Külső protézis. Od 2008. piše osvrte, reportaže i intervjue za niz časopisa i tjednika. Od 2011. članica je Udruženja mladih pisaca (Fiatal Írók Szövetsége) i Društva Attila József (Jószef Attila Kör), a od 2015. Mađarskog društva književnika (Magyar Írók Egyesülete). Od 2012. urednica je časopisa za kulturu Lyukasóra. Godine 2014. dio je umjetničkog projekta Hungaropedia, kojemu je trenutno i urednica. Posljednja zbirka pjesama nagrađena je nagradom The author of the most successful book of the year (2015). Također je dobitnica nagrada I stipendija: Bella István’s Award (2016), Culture Special Prize for the Little Hungaropedia (2014), NKA Scholarship (2014), Móricz Zsigmond Literary Fellowship (2013), Salvatore Quasimodo special prize (2012).
Što vas je potaknulo da počnete pisati poeziju? Što vas motivira da pišete?
Pisanje mi pomaže da razumijem samu sebe, kao i svijet oko sebe. Redovito vodim dnevnik, samo za sebe. Poeziju i prozu pišem tako da budu jedinstvene, da to bude ono što samo ja mogu napisati, nitko drugi.
Što obilježava vašu poeziju? Koje su vam omiljene teme i motivi? Koje emocije?
Kako je riječ o novoj poeziji, ne mogu na taj način analizirati svoje pjesme. To je pravilo koje su, čini mi se, uveli kritičari. Ali da odgovorim na vaše pitanje, u posljednje vrijeme svojim pjesmama tražim Boga. Za mene je to najkraći i najljepši način da ga pronađem.
Čitajući vašu poeziju, može se primijetiti da u mnogim pjesmama spominjete more. Zašto vam je ono toliko važno? Nije li to neobično za “dijete zemlje bez mora” kao što kažete u jednoj svojoj pjesmi?
Prije šest godina provela sam godinu dana na Siciliji preko Erasmus programa studentske razmjene. Krajolik južne Italije, mitski pejzaži, ljudi i hrana tamo, sve je to imalo ogroman utjecaj na mene, ali možda je najveće iskustvo bilo more. Za mene je horizont poput vrata u drugi svijet.
Kako vidite ulogu pjesnika u današnjem društvu?
To je vrlo dobro pitanje, često mislim o tome. Nedavno sam završila tečaj biblioterapije, zbog toga što je znanstveno dokazano da je čitanje odličan oblik terapije. Tijekom kaotičnih, užurbanih radnih dana čitanje nam može pomoći da usporimo i shvatimo sami sebe.
Zašto je poezija važna? Ako biste morali uvjeriti prijatelja, kolegu ili učenika da počnu čitati poeziju, što biste mu rekli?
Poezija je idealni partner u samoći. Usprkos brzini u komuniciranju koju smo dosegli, udaljenosti između nas sve su veće i veće. Ali poezija budi osjećaje, misli, nudi dobre savjete ili naprosto pomaže da se opustite.
Koji je vaš stav o prevođenju poezije? Može li prevedeni rad uistinu prenijeti duh izvorne poezije?
Prevedena pjesma uvijek je novi stih, kojem duh jezika dodaje karakteristike svoje zemlje.
Koja djela ćete predstaviti na Festivalu u Hrvatskoj?
Bit će to moje pjesme koje je relativno jednostavno prevesti, i koje otkrivaju nešto o meni i mojoj stvarnosti.
Koje su knjige i autori utjecali na vaš život i pisanje?
Na moj rad najviše su utjecali mađarski umjetnici poput Ágnes Nemes Nagy, Györgyja Petrija i Pétera Vasadija. Od stranih pjesnika cijenim Audena i Salvatorea Quasimoda. Omiljeni pisac mi je Thomas Mann, ali divim se i tehnici suvremenih američkih romanopisaca.
Na čemu trenutno radite i što planirate objaviti u bližoj budućnosti?
Uskoro će biti objavljen moj prvi roman, “Okus šipka”. Želim sudjelovati na što više susreta s čitateljima, i voljela bih da taj roman pronađe put do što većeg broja europskih zemalja, jer smatram da postavlja važna, vrlo aktualna generacijska pitanja.
Ima li hrvatskih pjesnika ili pisaca koji su popularni u Mađarskoj?
Nažalost, takvih je vrlo malo… Pročitala sam nekoliko knjiga Dubravke Ugrešić. Sjećam se i antologije hrvatske suvremene poezije koja me upoznala s mnogim uzbudljivim umjetnicima poput Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Borisa Marune, Zvonimira Mrkonjića i Arsena Dedića.
Što mislite o temeljnom cilju Alpe Jadran Festivalu mladih pisaca: “upoznavanja kulturnih različitosti i promišljanja uloge književnosti za povezivanje i stvaranje koordinacije mladih umjetnika koji bi doprinijeli razvoju proaktivne kulturne politike te što kvalitetnijeg suživota utemeljenog na zajedničkim vrijednostima”?
Kao što sam ranije rekla, usamljenosti je sve više. Naravno, s time se ne možemo nositi samo pomoću čitanja, pa su takvi susreti i više nego dobrodošli. Vrlo je važno da mi srednjoeuropski autori kroz osobne kontakte upoznamo druge kulture, otkrijemo dileme koje muče naše kolege i, posljednje ali ne i najmanje važno, upoznamo njihovu poeziju.
Szabina UGHY
Masa
u stanju mirovanja
Nove domovine
Na put sad opet krećeš,
vode te nevidljivi tragovi ljepote.
Pod horizont naglo pada sve što
bilo je, skuplja se tamo
na mjestu s kojeg valovi kreću,
otud te je majka dovela i
muči te otad bolest povratka.
Ne vidiš ništa što
prije vidjeti nisi mogla:
napušteni šumski puteljci,
svodovi dana, godišnjih doba,
odredi rojeva ptica u letu,
gajevi naranči, kiše i more,
svi govore
nisu tu sami zbog sebe.
Ostaje samo hodati,
biti osjetljiv poput stopala
tvojih, koracima vući crte nove domovine.
Lukobran
pred jutro počne kiša
voda u vodu
pada dok lučka svjetla tinjaju
čim bliže se doplovi jasan postaje natpis
odeš vratiš se nikad ne umreš
noga dosegla obalu zadrhti
na daskama čim prostruji
kroz nju sigurnost neke spore teške tvari
nakuplja sunčevu svjetlost
snagu i teret mogla bi tako život
proživjeti jer ludilo u malim je
dozama sama milost
u kom godišnjem dobu
živi sama odlučit će ali
zvona joj zvone
svakih četvrt sata da bi život mjerila
ustrajava u popodnevima
dugo u njima gleda
kako se razlama
na betonu lukobrana meso vremena
ali čim ulica upije
tijelo u večerima
maglovitim opet i opet osjeti
bolni puls praznine
toliko toga mogla bi biti
u ponekom „da” živi neki od anđela
takav je i anđeo brzih odluka
za njime još dugo blista linija
na licu dalekog i tamnog zaljeva
ožiljak tišine
Masa u stanju mirovanja
Zidovi su tkiva pod
upalom, mokar beton kornjačevina
koja blista u noći.
Dunav crn, na vodi gustoj kao ulje
ljeskaju se brodovi,
ostavštine nekog prozirnog Boga.
Ta žena na trgu ispod pokrivača,
s dvije ruke kad
kilo mekanog
prhkog kruha kida,
otkriva da
svatko treba
imati svoj kip
izmiješan od sjećanja
mramora, stakla i svjetlosti,
svatko treba
imati još
barem jedan
nenačet život negdje na
drugom mjestu,
koji pozira savršenstvu još
od izvora svih vremena.
Zvijezde i tijela
mogli bi se spojiti
ako se poreknu daljine.
U istom mjestu
Možda se ne trebamo ni pomaknuti.
Tek sjedeći u istom mjestu,
kao plamteća prisustnost
vinuti se do neba.
Svaku bol nijemo trpiti,
pustiti neka tišina
u prah pretvori naša pitanja.
Sve što živi, sad je u plamenu,
kao da žudi za uništenjem.
Petak
Jela sam trešnje na hodniku,
tebi ih donijela,
ali rekli su striček to ne smije.
Čekala sam, u dlanove pljuckala sjemenke,
grizla ih, kao smrt kosti, dok ne pobijele.
Pri sebi je, pozva me majka iz bolesničke
sobe, oči mu dječije postale
od plača, ako želiš, sada možeš ući.
Dezinfekcijska sredstva, ukiseljeno voće
i mekano-opor miris mokraće.
Ovdje ću i ja dospijeti, pomislila sam tad,
zato jer ovo je posljednji stupanj poretka.
Donijela ti čistu
pidžamu i kekse s limunom – jer
što bih sad rekla, posljednji put.
Tješila sam samu sebe riječima,
ali mi se zgrušale u
grlu kad je sestra bacnula
ka tebi, evo, to je on.
Oči su mu kao
lisičje, dok njima trepće,
koža mu na kuku navučena kaplje,
meso na snijegu puši.
Oko zjenica sivi prsten,
iz tog mračnog zdenca gledao si u polje iza polja.
Vezali te, kao dijete,
ogromne ti pesnice virile
između rešetki, ta dva tvrda kamena.
Žedan sam – rekao si nenadano.
Držala sam ti glavu, dala da piješ na slamku,
nadala se razumijet ćeš
sve što ti želim reći sad.
Ti si, pak, okrenuo glavu
kao beba od dojke, zatvorio oči,
dao znak: dosta je, mogu sad otići.
Majka me poslala kući, da ne smetam,
trebam nahraniti psa, zaliti cvijeće u kući.
U laganim nanosima patnje
tijelo je prinudno poslušno.
Na obali dosta je jedan čovjek
koji gleda dok se udaljava,
bacaka kao plastična boca.
Pred spavanje molila se da umreš,
odlazak neka ti je lak,
alꞌ Bogu se često mislima,
riječima obratiti
ne može.
U snu sam u gustu, mutnu vodu tonula,
oko nogu mi žežene
trave morske kružile, težak mulj,
plivala gore i dolje,
kao bol u nekom drugom tijelu.
Onda osjetim, nešto je krenulo
iznutra me crni glas zagrebe:
Procvjetat će i u tebi,
još ako djecu budeš imala,
vidjet ćeš, brzo to bude!
Osjetit ću, mislila sam,
kad tijelo stigavši obali povrati masu,
rijeka s njim više tad ne govori,
alꞌ u meni se još ne otopi riječ: kraj
Bilo je rano popodne, jedan od mnogih petaka.
S mađarskog prevela Angéla Pataki
