Na kraju svog jučerašnjeg koncerta povodom Dana grada Koprivnice, glazbena diva Josipa Lisac požalila se prepunoj gimnazijskoj sportskoj dvorani da nam nije stigla ispričati kakve ju uspomene vežu za Podravinu.

No, svoja je sjećanja uoči koncerta podijelila s Dravom.info. Naime, Josipa je u djetinjstvu ljetne praznike provodila kod bake koja je živjela u Hlebinama, a nama je ispričala kako su izgledali njeni dani u Podravini.

Od vašeg zadnjeg nastupa u našem kraju prošle su 22 godine. Tada ste nastupili u diskoteci nedaleko od Koprivnice, sjećate li se toga?

— Sjećam se, prije 22 godine nastupila sam u Peterancu, u diskoteci Papillon. Tada ste bili tamo DJ (Hrvoje Ružić, radijski voditelj na Radio Dravi, op.a.). Sjećam se i onih stepenica tamo, diskoteka je bila negdje na osami. Peteranec, Sigetec pa Hlebine idu, Lebine zapravo. Bilo mi je i tad jako lijepo.

Zašto vas srce vuče u Hlebine?

— Moja je baka živjela u Hlebinama i provodila sam sa svojom sestrom tu gotovo svako ljeto. U Podravini sam provodila djetinjstvo, svega se sjećam. Kad sam malo porasla i naučila voziti bicikl, onda smo mogli ‘prejti’ Sigetec, Peteranec i ići na Šodericu.

— Naučila sam raditi na bakinom imanju, radila sam jako puno. Sjećam se žita koje se kosilo… Išao je kosac, potom je išlo dijete, a to sam bila ja, koje je radilo pojaseve. Poslije mene je išla moja mama koja je nakupila žito, stavljala na pojaseve, a iza nje je išla žena koja je to vezala. To se sve radilo jako rano tako da sam ja već kao dijete imala neku kulturu rada i odnosa prema tome. To su prekrasne uspomene. Sjećam se i našeg vrta gdje je svaka imala svoju višnju, u vrtu smo imali svega od povrća do voća. Sjećam se i jedne prekrasne jabuke koja je bila otraga. Ta jabuka je obično rodila dva, tri ploda, ali bila je najljepša i najbolja jabuka. Sad sam se sjetila i lipe koja je bila uz cestu ispred kuće. Divna, visoka, lijepa i mirišljava lipa.

Snimio Marko Posavec.
Snimio Marko Posavec.

— Uz kokice, mace – s kojima nisam bila baš prijateljica, kravice, svinjice, guske, patke koje smo imali kod bake, u sjećanju mi je ostala i jedna marelica koja je rasla ispred same kuće u dvorištu. Bila je toliko velika da je išla preko cijele kuće. Jedne godine bi imala toliko plodova da je sve visilo do zemlje, a sljedeće godine ništa. Koje razmaženo jedno voće. Ja obožavam marelicu pa sam se pitala “kako se usuđuje”. Sve su to bili fantastični trenuci.

— Onda, jasno, Generalići… Joža, koji je bio prijatelj s našom obitelji. K nama je puno djece dolazilo, i iz većih gradova jer su i oni imali tamo obitelji. Meni je nekako sve to ostalo u lijepom sjećanju. Naši su inače Ličani koji su se nakon Drugog svjetskog rata doselili u Podravinu, u Hlebine.

— Ostala su mi sjećanja, to mi se jako sviđa, prekrasne šume. Nikad nisam znala je li to bukova ili hrastova šuma, a ni sada se ne bih usudila reći. U njoj smo brali kupine, u njoj je bio potok u kojem smo se svi kupali, sve je bilo tako uredno. I u Podravini sam jako puno pjevala, to je za mene bila oaza – dvorište i sad ja pjevam ono kaj sam slušala na radiju.
Ludo je bilo, uvijek sam imala krvava koljena, padala sam s bicikla – bila je to borba, ali to uopće nije bilo važno. Bilo je važno da se živi i sudjeluje. Samo najljepše.

— Primio nas je Krsto Hegedušić i razgovarao s nama djecom, ma fantastično. Predivno, i kulturno i jedno razdragano djetinjstvo. Klima je tada bila fantastična. Sjećam se dobro kad bi kiša pala, ono kao da će smak svijeta, i odjednom sunce, a mi izađemo iz grma. Svi smo bili bosi i te lokvice po zemlji su mi ostale kao slike.

Snimio Marko Posavec.
Snimio Marko Posavec.

Karte za vaš nastup u prvotno planiranom, manjem prostoru razgrabljene su u nepunih sat vremena, a podijeljene su i one za sportsku dvoranu. Naša vas publika željno očekuje, a budući da razgovaramo prije koncerta – što očekujete od nastupa nakon toliko godina?

— Ne treba se ništa očekivati, samo se treba predati. Možda je to najiskrenije. Život je sastavljen od trenutaka i svaki onaj koji dolazi je novi. I onda ćemo ga upoznati pa ćemo se upoznati. Sigurna sam da se sa mnogima nisam dugo vidjela, ali i da se sa mnogima nisam uopće vidjela. To ostavljam životnim trenucima.

Pjevate nam za Dan grada, mali smo, ali se za nas, vjerujemo, dosta čuje. Koje su Vaše asocijacije na Koprivnicu?

— Puno puta sam prolazila kroz Koprivnicu i nije mi to grad koji mi je nepoznat. Imate Podravku i to je jako dobro. Razgovarala sam nešto poslovno s njima tamo u 90-tima, međutim ništa nije ispalo dobro. (smijeh) Zahvaljujem se još jednom što ste me pozvali za Dan grada jer to ljudi obično drugačije doživljavaju. Često sam čula da pričaju, ‘joj zašto su baš njega pozvali za Dan grada’.

Toliko ste povezani s našim krajem, a toliko vas dugo nije bilo na našoj pozornici.

— To se tako dogodi, istina. Iako sam imala u međuvremenu neke kontakte s Koprivnicom, uglavnom poslovne, nastupa nije bilo. Gledajte, sve se dogodi onda kad se mora dogoditi. To je istina. Lijepo je ovo što sam došla za dan grada Koprivnice, lijepo je što ste me pozvali jer su to specijalni datumi i dani.


Nakon što je odvojila nekoliko minuta za razgovor s nama, Josipa Lisac popela se na pozornicu pred koprivničkom publikom i u dva sata, koliko je trajao koncert, jasno pokazala zašto je istinska glazbena diva – vokalnim sposobnostima, scenskim nastupom, ali prije svega osobnošću, srdačnošću i toplinom koja je osvojila sve prisutne žitelje slavljeničkog grada i njegove bliže i dalje okolice. Skromna je procjena uredništva Drave.info kako je rođendanski nastup Josipe Lisac bio iznimno dobar odabir kakav će, vjerujemo, biti teško ponoviti u godinama koje slijede. No, to je manje važno. Život je, kako Josipa kaže, sastavljen od trenutaka od kojih je svaki sljedeći novi, uzbudljiv i različit. I valja im se radovati.