Spomen monografija Josip Friščić predstavljena je jučer javnosti u koprivničkom Kinu Velebit.
Riječ je o spomen monografiji, pojasnio je autor Mladen Pavković istaknuvši zadovoljstvo što je uspio ispuniti želju Jožine udovice gospođe Vere te monografiju upravo na njegov rođendan, 15. kolovoza, staviti na njegov radni stol.
Na fotografijama u ovoj spomen monografiji prepoznat će se sigurno tisuću ljudi s kojima je Joža surađivao i prijateljevao. Jedna od njih je i Đurđa Adlešić, liberalka iz Bjelovara koja je obnašala dužnost potpredsjednice hrvatske vlade. Prisjetila se svoje suradnje i druženja s Junakom iz doline.
– Joža, kako smo ga zvali, ovu je knjigu doista zaslužio. Joža je imao odnos prema drugim ljudim, prema poslu i politici kakav nikad prije ni poslije nisam vidjela. Ako si se s Jožom nešto dogovorio, o tome se više nije raspravljalo. Bilo je teško postići dogovor, ali kad je dogovor bio sklopljen, vrijedio je dokle god je bilo nas. I to nikad više nisam srela. A uvijek mu je bio prioritet njegova Podravina. Ja u ovoj knjizi govorim kako je išla naša priča o cesti prema Koprivnici i prema Bjelovaru. Dogovorili smo “kilometar meni, kilometar tebi”. I kad nam je na početku krize u premijerovom uredu rečeno da novca za cestu prema Bjelovaru i Koprivnici više nema, odmah smo se složili da izlazimo iz koalicije. Priopćili smo to i bivšem premijeru (Sanaderu, op. aut.), pojasnivši mu da koalicija nema smisla ako naši krajevi ostanu marginalizirani. Pridružio nam se tada, ja to moram reći, Damir Polančec. Žao mi je da ga nema sada. On je također vrlo čvrsto stao uz činjenicu da cesta mora ići. Da nismo imali njegovu potporu, ne bismo bili dovoljno jaki da se ceste ucrtaju. Nažalost, moja za Bjelovar je stala, vaša je stigla do Križevaca. Budite sigurni, da nije bilo Jože, ne bi bilo ni ceste. Joža je otišao potpuno tiho, nije grubo odgovarao onima koji su ga gazili. Nikad nisam čula ni jednu riječ protiv onih koji su mu podmetali. To se jako rijetko vidi u politici gdje se vraća oko za oko, zub za zub, po mogućnosti dva. Ljudi poput Jože su rijetki u politici. Joža nije bio isti kao većina, Joža je bio drugačiji. I zato ga moramo pamtiti.
Suradnje s Jožom Friščićem prisjetio se i njegov nasljednik na funkciji podravsko-prigorskog župana Darko Koren. Slušajući njegov govor prisjetila sam se HSS-ovog skupa u Novigradu prije desetak godina. Tada su se Koren, Branko Hrg i Stipe Gabrić Jambo dičili da su tri sina jednoga oca – Jože. A evo što je Koren rekao večeras:
– Zahvaljujem vam svima što ste došli. Vjerujem da bi Joža bio sretan. I još uvijek imam osjećaj da će doći, i još uvijek čujem onaj njegov prodoran zarazni smijeh. On je probleme rješavao smijehom. A rješavao je mnoge probleme i zaslužan je za mnoge velike stvari ne samo u našem kraju već diljem naše domovine. Cesta je samo jedna od tih stvari i naša je misija završiti je. Joža je zaslužan za mnoge ceste i mnoge putove, pa i za one kojima je išla naša stranka. Vjerujem da će HSS nastaviti Jožinim putem. Moram podsjetiti i da je Joža zaslužan što je ovaj prostor bio alimentiran od većih nesreća što su se mogle dogoditi tijekom Domovinskog rata.
O Joži će se još itekako pisati i pričati, Za realniju ocjenu Jožine ostavštine, koji je bio veliki čovjek i velikan hrvatskog naroda, treba ipak još proći vremena.
Marijana Petir, hrvatska zastupnica u EU parlamentu, Jožu je poznavala još iz vremena obnavljanja Hrvatske seljačke stranke, dok je još – kako je rekla, bila mala. Sjeća se da se odnosio očinski, ne samo prema njoj već i prema ljudima koji su bili ostavljeni na vjetrometini.
– Joža je bio potpuno drugačiji od većine hrvatskih političara. Volio je HS,S a odlikovala ga je iznimna strpljivost. Imao je uvijek vremena za svakoga, satima je slušao probleme ljudi, a imao je i posebno strpljenje za rješavanje konflikata. Uvijek bi suprotstavljene strane dovodio za stol, strpljivo ih slušao i u maniri pravog mirotvorca rješavao probleme. To je mirotvorstvo odlika svih velikih HSS-ovaca, a uvjerena sam i da je Joža tim mirotvorstvo zaslužio mjesto kod Boga.
Jožu ću pamtiti i po neizmjernoj ljubavi prema rodnoj mu Podravini. On je cijeli svoj kredibilitet uložio da sačuva Podravku. I uspio je sačuvati Podravku od trančiranja i prodaje. Nisam sigurna da li mu je itko ikada došao i zahvalio za to što je učinio za Podravku.
Kao predsjednik stranke utjecao je na samo na HSS već i na hrvatsku povijest. Uspješno je riješio razmirice u stranci, ali je i najzaslužniji za opstanak hrvatske vlade nakon odlaska premijera Sanadera. Da nije bilo njegove potpore premijerki Jadranki Kosor, mi nikad ne bismo završili pregovore i danas Hrvatska ne bi bila članica Europske unije.
Joža se nije bojao svojih suradnika, a svoju je poziciju koristio da čini dobro za svoju stranku, Podravinu i Hrvatsku. Svi smo mi imali privilegiju surađivati s tako velikim čovjekom. Bio je pošten i skroman, nije se isticao, nije tražio lovorike i zahvale, većinu svog vremena poklanjao je drugim ljudima. A pri tom je njegova obitelj podnijela najveći teret. U mnogim situacijama u kojima bi većina drugih pala na ispitu, zadržao je dostojanstvo. Za sve dobro što je učinio za Podravinu, HSS, Hrvatsku i hrvatski narod, ja mu zahvaljujem.
Nogometaš, hrvatski branitelj, župan, predsjednik HSS-a, potpredsjednik sabora, političar, Hrvat i nadasve Podravec, samo su neke od strana Jožine životne svestranosti, složili su se svi govornici.
Inače, na skupu u Koprivnici je trebala biti i bivša premijerka Jadranka Kosor, no Pavković je rekao da nije mogla doći zbog obiteljskih problema.
Pavković je na kraju najavio da će 1. listopada u 16:30 sati na obiteljskoj kući u Koprivničkom Ivancu biti postavljena spomen ploča. Ujedno je izrazio nadu i da će škola u Ivancu nositi ime Josipa Friščića, ali i da će Joža, kao i svi hrvatski velikani, dobiti neku ulicu ili trg koji će u trajni spomen nositi njegovo ime, ali i da će ga Koprivnički Ivanec proglasiti svojim počasnim građaninom.
Vrijedno je spomenuti i da su Joži omiljene podravske pjesme izveli pjevači i svirači Društva izvornog folklora iz Koprivničkog Ivanca.
