Boris Vadla, motociklist iz Malog Otoka, napravio je pravu malu senzaciju i osvojio treće mjesto u najjačoj klasi 1000 SST na motociklističkom spektaklu Nagradi Križevaca 2016.
Vadla je inače vozač amater, a ovo mu je bila tek treća utrka u životu u kojoj je iza sebe ostavio profesionalce koji su vozili i na pet puta skupljim motorima.
Odakle ljubav prema motorima, hoće li se i dalje natjecati te tko mu je najviše pomogao prije, tokom i nakon utrka rekao nam je u razgovoru za Dravu.info naš motociklist.
Motociklizam nije, u najmanju ruku rečeno, najpopularniji sport u Koprivnici i okolici pa odakle ta ljubav između tebe i motora?
– Ljubav prema motorima krenula je od najranijih dana. Već sa sedam godina, uz svog oca, naučio sam kako voziti na našem Tomosu. To su bili moji prvi koraci s motorima. Nakon toga ljubav je postajala sve veća, a ja sam dobio prvi, pa drugi, pa treći motor da bi na kraju s napunjenih dvadeset kupio Hondu s kojom sam i počeo voziti natjecanja.
Velik uspjeh ostvario si nedavno u Križevcima gdje si osvojio treće mjesto.
– To natjecanje sam počeo voziti preko mog srednjoškolskog prijatelja Roberta Prožeka koji je vozio te utrke. Na njegov nagovor pristao sam okušati se na tom natjecanju. Iako sam amater i vozim se samo po cesti, želio sam se okušati u borbi s nekim vozačima koji već duže vrijeme se bave s tim sportom da vidim koliko ja zapravo dobro vozim motor.
Ti amater, a oni profesionalci. Kako si onda uspio doći do tog trećeg mjesta?
– Da, većina njih su bili profesionalci koji voze od malena i imaju puno bolje, jače, ali i novije motore. Moj motor je zapravo serijski na kojem su još uvijek tablice tako da je moje treće mjesto jako veliko iznenađenje za sve, a ponajviše sam iznenadio sam sebe. Do sada sam već vozio dva puta tu utrku u Križevcima, ali ovo mi je bio prvi ovakav uspjeh.
http://drava-info.hr/2016/06/foto-amater-iz-malog-otoka-nadmasio-daleko-jacu-konkurenciju/
Treniraš li ti uopće motociklizam ili je ovaj rezultat plod tvog talenta?
– Ne, sve moje znanje zapravo je znanje naučeno na cesti tokom slobodne vožnje. Uopće ne treniram pa je onda lako moguće da zapravo ima nešto u meni i da je stvarno taj rezultat znak da sam talentiran.
Kažu da je ovo jako skup sport, bez obzira baviš li se njime na amaterskoj ili profesionalnoj razini.
– Pa meni je, jako je skupo. Dosta veliku svotu novaca morao sam uložiti u svoj motor. Srećom, moji veliki prijatelji, Zoran i Nino Vlah, bez kojih ne bi mogao, pomogli su mi u velikoj mjeri. Što se tiče motora, za utrku u Križevcima morao sam kupiti oklope za trku, ulje, morao sam napraviti servis, a gume sam kupio rabljene. Veliki problem predstavljalo mi je i kvačilo za koje sam znao da nije dobro, ali jednostavno nisam imao novaca da sve to promijenim. Stvarno je ovo skup sport u kojem, ako se planiram njime baviti u budućnosti neću moći sam već će mi trebati pomoć.
I sam si spomenuo riječ budućnost. Kakva je tvoja? Vidiš li se u motociklizmu?
– Pa nakon ove utrke u Križevcima i odličnog rezultata ozbiljno sam počeo razmišljati o svojoj budućnosti u ovom sportu. Nakon utrke obuzeo me entuzijazam i stvarno se mogu vidjeti u motociklizmu. Prijavio sam se na utrku u Požegi gdje ću još jednom testirati svoje vještine i znanje pa ću onda biti još pametniji što se tiće te odluke. Sigurno je, da ponovim, ako se i odlučim za ulazak u profesionalizam da će mi biti potrebna velika pomoć, prije svega da kupim novi motor s kojim bih ozbiljno konkurirao u utrkama.
Kakva je uopće situacija s motociklizmom u Koprivnici?
– Gotovo nikakva. Žalosno je da se nigdje u Koprivnici mlađi dečki ne mogu okušati u ovom sportu. Znam da ga mnogi smatraju opasnim, ali da se bar pruži dečkima prilika da probaju pa da zavole taj sport brzo bi se ta mišljenja promijenila. Uostalom, postoje i skuteri i motori s manjom kubikažom, ne moraju svi voziti odmah klase 1000 ili nešto slično. Zaljubljenika u motore i ovaj sport sigurno ima, ali teško gdje se mogu okušati u samoj sportskoj vožnji.
Za kraj ovog razgovora Boris nam je rekao jednu anegdotu te je priznao kako je zapravo došao na ideju o utrkama.
– Kako sam već rekao, na utrke u Križevcima nagovorio me prijatelj Robert, ali zapravo sam u svemu tome i ja sam sebe malo nagovorio. Naime, iskreno, po cesti sam se jako brzo vozio. Malo sam prejak bio na gasu te sam odlučio malo usporiti. Ipak, kad sam malo bolje razmislio shvatio sam da se vozim dosta brzo, ali i da meni to lako ide, da lako savladavam zavoje i da sam dobar. Zato sam se i odlučio okušati u Križevcima i to sa slabijim motorom od konkurenata. Očito je da sam ja amater i da je motor slab, ali kad smo skupa ‘jurimo ko ludi’ i zato tko zna što budućnost nosi.
