Kad su nas kao klince učili kako se gleda vrijeme na satu, ostala mi je u sjećanju izreka – “cajger je na cajgeru”.

Stariji su nam rekli da, ak’ se tak potrefi kad pogledamo na vuru, netko sigurno misli na nas! Onda su došli elektronski satovi, koji su postali moderni tamo negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća. Više nije bilo klasičnih, pa su se „cajgeri“ nekak zaboravili.

Danas bi trebalo biti lakše kad pogledamo na elektronsku vuru, ali nam u stvari nije, jer više ne vidimo je li cajger na cajgeru i misli li netko na nas.

Tehnologija je tak’ već daleko otišla i bez cajgera da te danas prek’ vure lociraju taj čas! Nekad si se nadal da netko na tebe misli, a danas znaju točno gdi si, kaj delaš, koliko novci imaš, pa čak i puno toga kaj ni sam o sebi ne znaš. Kako se mijenja vrijeme i tehnologija tako se mijenjaju i ljudi. Svi očekuju da netko misli na njih, a jedan drugoga u stvari nemre vidjeti osim ako od njega nema koristi!

Pozorno sam gledao finalnu večer Eurosonga i završno glasanje. Zanimalo me kako će nas ocijeniti najbliži susjedi. Ipak smo mi raj na zemlji, dolaze kod nas ljetovati i kupuju na Jadranu sve što se kupiti može. Mislim si, kad nas jedno vrijeme nije bilo da smo im se bar malo prišmajhlali! Makaki! Čak sam si zel vuru cajgericu iz kuhinje, reko’ morti bu cajger na cajgeru kad budu naši prvi sus’edi glasali… Mi za njih dali sve od sebe, a od njih dobili skoro ništa. Valjda se nije poklopilo. Isto tak i od ostalih. Mađari, Austrijanci, Slovenci, Talijani, BiH i da ne nabrajam – nisu nas prepoznali. Mislim da smo na kraju bili četvrti ili peti odostraga! Sigurno je u njima problem kaj su tak glasali. Eurosong sam uzeo kao primjer iz realnog života, za razliku od onoga što čitamo i slušamo. Sigurno smo si i sami pomogli jer smo “našu” Ninu popljuvali gdje, kad i koliko smo mogli, pa su si ovi z vana mislili: pa kad njima nije dobra, kaj se bumo mi sikirali. Bumo im dali taman toliko da se jako ne srde na nas. Nije bez veze stara izreka koja kaže: ljudi ti mogu sve oprostiti osim uspjeha!

Netko će postaviti pitanje kakve sad veze imaju vura, cajger na cajgeru i Eurosong… i kaj ovaj uopće piše?

Sve je to povezano i ima logike koja ostavlja gorak okus u ustima svima nama. Cijeli život nas uče da trebamo vjerovati drugima, koji misle na našu budućnost, biti poslušni i da je to jedini put za bolje sutra.

Napokon se u Koprivnici sve posložilo. Svi su složni oko svega i više nitko ništa ne zna! Tako u gradu imamo situaciju koja se može nazvati “cajger na cajgeru” jer nas sve već godinama uvjeravaju da je “Koprivnica bitna”, da smo “najbolji u ovom” pa “najbolji u onom” i da “svi misle na nas”.

Proteklih godinu dana jako se dobro vidjelo kako drugi misle na nas i na naš kraj, a tako je već više od dvadeset i pet godina. Kad im trebamo, onda nam obećaju, a poslije zaborave od silnih obaveza. Ono što imamo to ne cijenimo i ne valja nam.

Kad smo kod vremenske prognoze, i dalje nigdje na karti Hrvatske nema Koprivnice. Pa reko’, barem sad imamo naše ljude na nekim televizijama! Stalno se moramo ravnati prema prognozi za Bjelovar i Viroviticu. Valjda smo zato srditi i čudimo se kad kiša pada na Vinici, a u Bakovčicama nema ni kapi. Više nisi siguran ni jel’ buš stigel pokositi dvorište, a kamoli nekaj više!

Stariji su uvijek govorili da i pokvarena vura dva puta na dan pokaže točno vrijeme.
Mudri vladari v našoj Koprivnici objašnjavaju nam tijek vremena kak i ta pokvarena vura koja cijelo vrijeme stoji, a kad se potrefi onda oni misle na sebe.

Sad mi je jasno zakaj u svjetskim metropolama na svakom ćošku ima velika vura i bilo bi dobro da i kod nas u centru grada postave jednu veliku vekericu na kojoj bi svi napokon vidli koliko je sati jer neki već niti nemaju kaj bi si kupili vuru. Onima koji nas vode bilo bi krajnje vrijeme da si stave velike budilice oko vrata ko američki reperi koje budu non-stop zvonile i počnu delati dok ne bude kasno, jer ak ne počnu delati onda nam bude svejedno ko bu kakvu vuru imal i kak budu cajgeri na njoj stajali!