KOLUMNA Riba ribi grize rep

2
690
Što je vrhunac krize?
Kada uđeš u kineski dućan i kažeš: ništa, ništa samo gledam!

Stara kineska narodna poslovica prikazuje nam dvije ribe koje se međusobno grizu za rep i predstavljaju ravnotežu između dobra i zla. Svi smo je čuli i ostala je svima u sjećanju. Kako vrijeme prolazi, vidimo da nam osim vježbanja govora nije baš nešto koristila u svakodnevnom životu, osim što je nekima jezik postao brži od pameti. Poslovica ili poštapalica vremenom se pretvorila u priču o dvije ribe i njihovo natjecanje, koja će koju prije pojesti kako bi preživjela, pri čemu će pobijediti ona pohlepnija. Je li ona pritom dobra ili loša, više nikoga nije briga. Bitno je da smo prešli iz ravnoteže u pohlepu zbog pukog preživljavanja, a riba ribi grize rep pretvorila se u “tko će koga, nego svoj svoga”.

Kakve sad to ima veze s našim gradom? Već smo slušali o sadnji kineskog češnjaka, a preko EU fondova čak i slali predstavnike naših nacionalnih manjina na obuku u zemlje EU kako bi se tamo educirali da ga znaju ovdje uzgojiti.

Međutim, od toga se za sada odustalo, kao i od drugih, velikih vizionarskih ideja za razvoj Koprivnice, poput proizvodnje vune i firme Vunko koja je trebala biti pokretač uzgoja ovaca u Kampusu. Tu je i legendarni Talus u Miklinovcu, čiji stanovnici su godinama izdvajali svoj novac i vrijeme da bi napravili “društveni dom”. Na kraju se netko sjetio i uzeo ga pod svoju imovinu, kao i obvezu održavanja. Danas vidimo na što liči.

Slično je bilo i s prostorijama nogometnog kluba koje su izgorjele, na što je Grad brzo intervenirao. Poslao je set novih dresova, ali “prostorije si uredite sami”. Nešto kao da vam susjed pokloni gaće kad ostanete bez krova nad glavom. Dok se ne snađete, naravno, morate pokazati zahvalnost.

Dolazi nam lijepo vrijeme. Terase se polako pune i tu se pokazuje velika briga prema ugostiteljima. Najamnina ih košta kao da su iznajmili terasu na dubrovačkim zidinama ili pored zadarskih Morskih orgulja. Nije im pravo, ali svi šute i zato su dobili novu nagradu: naredbu da svi moraju imati iste suncobrane na terasama i to zelene. Volim zelenu boju, ali ova podsjeća (stariji će se prisjetiti) na onu s vojnih cerada JNA, sva sreća da nisu i oni kineski. Nakon što su postavili i uložili svoj novac u tende i stavili ovlaživače kako bi udovoljili gostima i napravili bolji ugođaj te poboljšali uslugu, netko se sjetio da moraju staviti suncobrane kako bi svi bili identični.

Budućnost nije u identičnosti, nego različitosti i kvaliteti. Sad još samo fali da se donese odluka kako svi moramo biti u propisanim odorama. Muški u crvenim hlačicama, a žene u crvenim šosevima, da se netko ne bi isticao i bio različit. Ako bi se tko obukao drugačije i razbio monotoniju poslušnosti, kazna bi mu bila rad za opće dobro to jest tjeranje vrana s koprivničkog aerodroma ili gradskog parka. Zaključak je da su suncobrani ključni za daljnji razvoj i brendiranje grada, boja pokazuje da s nama nema šale, a hlačice i šosevi nešto po čemu ćemo biti sigurno prvi u Hrvatskoj, ako ne i šire, pod nazivom: “svi smo isti k’o na pisti”.

Možemo se svi skupa zabavljati i šaliti na lokalnoj razini koliko hoćemo, s obzirom na to da smo i dalje uvjerljivo prometno izolirani. Priča o prometnoj povezanosti završava u Križevcima, uz uvjerenje da cesta “evo samo što nije pred Koprivnicom” i da smo bliže metropoli. Kad dođe do Vojakovačkog Kloštra, vele, onda smo na konju! A na čemu smo sad? Na đurđevačkim devama?

Na samom kraju želim se vratiti ribama i završit ću s poslovicom: riba smrdi od glave, a ne od repa. Naše ribe s početka kolumne su već odavno pojele jedna drugu, a nama ostaje poslovica: “tko će koga nego svoj svoga”. Prati nas iz godine u godinu, jer nam svi valjaju osim nas samih. Polako, ali sigurno idemo u nesigurnu budućnost u kojoj nas nitko ništa neće pitati, a mi ćemo i dalje šutjeti i nadati se. Ali, doći će dan kad će nas pitati i to – naša djeca. I to prije nego što mislimo!