U mnogim vicevima se nalazi istina. Jedan od najboljih je o Ivici i grahu pa ga želim podijeliti sa svima. Ivica je živio u obitelji koja je bila u neimaštini i snalazili su se svakodnevno da bi preživjeli. Jednoga dana pita učiteljica u školi: “Djeco što ste danas jeli?” Kaže Marica: “Piceka s krumpirom.” Štefek: “Kobasice sa šalatom od krumpira.” Ivica veli: “Grah.” I tako opet pita učiteljica nakon nekoliko dana i opet svi nešto fino, a Ivek uporno grah. Dođe on doma žalostan i veli mamici kaj se događa, a ona ga pouči: „I ti reci da si jeo šnicle.” Učiteljica ponovo pita: “Što ste danas jeli?” Ivica prvi digne ruku i kaže: “Šnicle!” Ona ga pita: “Koliko si šnicli pojel?” Ivica veli: “Dve, tri šefljice!”
Tako se polako, ali sigurno i naša gradska manifestacija pod nazivom „podjela graha“ počela pretvarati u vic o Ivici i šefljici. Praznik rada se pretvorio u manifestaciju „Dan graha“.
1. svibnja 1886. godine pod parolom „Hoćemo raditi i od rada živjeti!“ u Chicagu je prosvjedovalo oko četrdeset tisuća radnika, tražeći svoja prava koja su glasila: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Ubijeno ih je šestero, ranjeno trideset, na smrt je osuđeno petero, a na dugogodišnju kaznu zatvora osuđeno troje.
U nekoliko sljedećih godina radnici zapadnih zemalja uz posredovanje sindikata postigli su zapažene rezultate u borbi za prava radnika. U to vrijeme povodom Prvog svibnja okupljali bi se u povorkama i išli zajedno na mjesto okupljanja i slavili Praznik rada. Ti svi radnici su se žrtvovali i dali živote za prava radnika kao i mnogi branitelji koji su dali svoje živote za ono što danas imamo. Samo sam povukao paralelu i na ovaj način želio podsjetiti da sve ovo što imamo danas nije došlo preko noći i da je koštalo generacije prije, ali i što to imamo danas i što mi to svi uopće slavimo?
Imao sam prilike dijeliti grah više puta te osobno svjedočiti i promatrati ljude koji idu po svoju porciju. Mnogi su mi na tome zamjerili, a neki mi zamjeraju i danas. Pomalo smiješno da kada podijeliš s kolegom do sebe više od tisuću porcija ispadaš bedak koji na taj način želi biti poslikan. A prozivaju te oni koji iz debele hladovine počnu tako pričati nakon pete pive ili zato što im je netko rekao da tako trebaju pričati. Uostalom, nije više bitno jer svi mi prođemo školu i shvatimo da su stvarno dobar i bedak braća i da su dve, tri šefljice jedina istina.
Kao klinac bio sam više puta 1. svibnja u maksimirskoj šumi u Zagrebu i stvarno mi je to ostalo u sjećanju kao nešto pozitivno, gdje su se cijele obitelji okupljale i družile. Graha je bilo za sve, ali je daleko važnije bilo druženje i razgovor. Danas je to u potpunosti nestalo. Danas jedni pričaju, drugi šute i ne slušaju ih. Društvo je podijeljeno u tri skupine: oni koji imaju da niti sami ne znaju koliko, oni koji imaju još nešto malo i oni koji nemaju više ništa. Oni iz prve skupine su na moru ili im netko roštilja, drugi si sami roštiljaju, a treći čekaju u redu za grah.
I u našem gradu je bilo prekrasno jer smo svi išli na „PRC“ gdje je uvijek bila dostojanstvena proslava Praznika rada. Danas je ostao samo „PRC“ što zvuči prosto, ali je tak. Već niz godina se proslava održava u centru grada koje je nekima očito idealno mjesto za takva i slična događanja. Ljudi se okupljaju jer se nešto dijeli. Osobno sam svjedočio puno puta kako krenu sa raznim posuđem od nekoliko litara do kanti koje imaju više od deset litara bez razmišljanja hoće li za druge ostati. Totalno se izgubilo ljudsko dostojanstvo i društvena osjetljivost. To sve promatraju naši mladi i uče od nas. Najviše su mi ostale u sjećanju riječi jednog pedesetogodišnjaka koji je izjavio: „Ostao sam bez posla i nemam, ali me je sramota tamo stajati u redu i uzimati od onih koji nemaju ništa.“
Grah je postao simbol rada, a radnici su nestali ili sjede sa strane. Oni koji imaju još malo dostojanstva dođu popodne kada se gužva raščisti na kavu i sladoled jer ne žele smetati i uzimati onima koji nemaju. I to je istina o kojoj svi svjesno šute.
Ako se već ne dijeli grah radnicima, već onima koji nemaju, bilo bi dobro da ga se dostavi u javnu ili pučku kuhinju jer je tamo iz godine u godinu sve više građana. Kažu da ih je oko 1500. Prije pet godina ih je bilo dvjestotinjak i svi su se zgražali nad tom brojkom, a danas opet šute.
Oko 5 posto Koprivničanaca je korisnika pučke kuhinje, više od tisuću ljudi je otišlo iz Podravke, osmi grad smo po zaduženosti u Hrvatskoj, a mi stalno nešto slavimo i slavimo!
Na Facebooku će biti isti dan objavljivanje slika s podjele graha. Tko je koliko porcija pojeo, tko je bio prisutan na podjeli, jer je ipak najvažnije biti viđen. Što će biti sutra, to uopće nije bitno. Navečer će biti i koncert koji plaćaju sponzori. Uopće nije bitno tko će pjevati, a još manje je bitno koliko košta taj nastup. A košta toliko da bi svaki korisnik pučke kuhinje mogao dobiti graha za cijelu godinu.
Možda će zvučati grubo. Neki su se toliko nakamarili za barem tri-četiri generacije unaprijed da bi trebali početi nositi grah po kućama svima koji su im to omogućili kroz sve ove izbore.
Toliko su se najeli njihovih obećanja da su siti. Zato je potrebno organizirati poseban odjel za podjelu graha ispred PEVEC-a kao mjesta okupljanja za narodne mase. I uvijek imati u mislima poslovicu “sit gladnom ne vjeruje”.
