KOLUMNA Tko će koga nego svoj svoga

0
360
U posljednje pola godine čitamo u svim medijima kako se solidarnošću, zajedništvom i osjećajem za one koji su na rubu siromaštva u Koprivnici uspjelo nahraniti 1.500 građana. Takve teme sam kao klinac čitao i bile su vezane najviše za afrički kontinent.

Čini mi se da je bila riječ o Etiopiji. Da mi je netko tada rekao da ću u budućnosti o tome čitati u Koprivnici, jednom od najljepših i najbogatijih gradova, rekao bih mu da je blesav i da priča gluposti. Ali je tak i Crveni križ te pučka kuhinja su postali centar društvenih događanja i medijskih napisa.

Svima koji su sudjelovali u projektima i pomažu onima kojima je to najpotrebnije velika zahvala na svemu što su činili i danas čine. Jedna stara poslovicu je davno dala odgovor kako pomoći ljudima: Naučite čovjeka da lovi ribu, nahranili ste ga za cijeli život. Po domaći: Daj ljudima posla, nemoj im davati milostinju! Kod nas imamo kontra model. Niti tko uči čovjeka loviti, štap i udicu su sakrili, a ribu su si podijelili!

Oni koji nisu smjeli dozvoliti da ima sve više sirotinje i koji su trebali jasno reći – kada smo mi preuzeli odgovornost za Koprivnicu, bilo je više od pet stotina korisnika javne kuhinje, danas nakon tri godine imamo ih još pedesetak i radimo na tome da to riješimo do kraja mandata, danas nemaju što za reći, a bogme ih baš nitko niti ne pita previše. Šute, slikaju se i sjede pored onih koji daju sebe i svoje vrijeme kako bi pomogli onima koji nemaju. A ti koji sjede kraj njih valjda ne razumiju da su im oni skuhali probleme kojih nije smjelo biti.

Koprivnica ima nešto više od trideset tisuća stanovnika, što znači da je njih 1.500 na rubu siromaštva, negdje blizu 5 posto građana. Oko 5 posto građana Koprivnice nema kaj jesti i to je sramotno žalosno! Sve je manje rođenih, a sve više gladnih. Impozantan podatak i velika sramota sa kojom se ne treba hvaliti. Nadam se da u nečijim glavama nije plan što više korisnika koji će sigurno za „njih“ glasati „jer su ih spasili od bijede“. A tko ih je u tu bijedu pogurnuo?

U međuvremenu, bez obzira na sve veći broj korisnika u pučkoj kuhinji plaća ide i ne bi bilo loše još je malo povećati za koju tisućicu jer u nekim gradovima imaju i veće plaće. To kaj tamo nema toliko korisnika pučke kuhinje nije bitno. Prema mom skromnom mišljenju uspjesi bi trebali biti: zaposleno 500 ljudi u posljednje tri godine, rođeno 25 posto više djece, u poduzetničkoj zoni nema više slobodnih mjesta itd. O takvim stvarima se ne piše jer se nisu dogodile. I to nikoga nije briga! Interesantna je poveznica da je taman toliko ljudi na rubu siromaštva kojima je potreban dnevno topli obrok ili vrećica namirnica, koliko ih je otišlo ili ostalo bez posla u posljednje tri godine.

Kažu da je pozitivna kritika poticaj, samo nikakve koristi od toga za one koji je ne žele slušati. Ljudi jednostavno znaju, ali ne žele shvatiti. Oni koji imaju nikada neće razumjeti probleme onih koji nemaju i to je tak. Zato je i izmišljena demokracija da oni koji nemaju iskoriste svoj glas na izborima kako bi izabrali sebi slične da im služe, a ne da vladaju. Ali taj njihov im ne valja jer, ili nije bogat ili ako ga izaberu morti bu bogat. Pa se rivaju vrit bogatima jer misle da buju i oni! Nego kaj, jedva ih čekaju!

Vlast bira narod jer smatra da će ispuniti njihove interese. To je brak iz interesa i za jednu i za drugu stranu. U našem gradu to funkcionira na vrlo jednostavan i pragmatičan način i da se ispričati kroz vic:

Vojnici su se bunili da se nisu prali već mjesecima. Kada je to postalo opasno, zapovjednik ih je postrojio i rekao: Imam dvije vijesti, jedna je loša, a druga dobra. Koju hoćete prvu? Naravno, svi su htjeli prvo dobru. Kaže on: Danas mijenjate veš! Svi sretni i pitaju, a koja je loša? On pokaže s prstom: ti s njim, ti s njim, ti s njim! Poanta ovog vica je da nitko nije zadovoljan, ali je obećanje izvršeno i nešto se pokrenulo.

Tako je danas u Koprivnici. Nije dobro, ali se barem nešto pokrenulo ili se barem piše da se pokrenulo. Do kada to bude tak? Dok si sami ne uzmemo štapove i udice i počnemo loviti ribu, a ne da čekamo da nam netko donese ili nam da ono što je ionako naše. Ako ne radi nas onda radi naše djece. Naravno, povedite i njih dok je još vrijeme i dok još nisu otišli! U našem gradu jedino raste broj korisnika pučke kuhinje i, da je pravice, ti koji su doveli do toga da imamo danas skoro 5% gladnih trebali bi dobiti toliko posto i glasova na sljedećim izborima jer na kraju “tko će koga nego svoj svoga” – pogotovo u Podravini!