Četvrtak, 25. travnja 2024.

Trideset godina Amadeusa priča je o tri desetljeća sportskog prijateljstva

Završni dan ovogodišnje malonogometne Zimske lige označio je i veliku obljetnicu jedne od najpoznatijih koprivničkih momčadi koja se u njoj natječe od samih početaka. Riječ je o Amadeusu koji je toga dana, 16. siječnja, proslavio puna tri desetljeća od osnutka.

Tim nas je povodom ugostio osnivač, voditelj i po mnogočemu prvi čovjek Amadeusa, Vjeran Blašković. Iza njega je bogata nogometna karijera, trenutno vodi NK Starigrad, ali Amadeus mu je, kaže, ipak najdraži od svih projekata i klubova. – Amadeus je doslovce društvo prijatelja malonogometne ekipe, kako nam piše i na zastavi – kaže. – Nikada se nije kao takav formalizirao i u neku ruku potekao je iz hira koji je opstao do današnjeg dana. Može zvučati imaginarno, ali zapravo je sve osim toga. Još uvijek stoji na svim postulatima prijateljstva, kao i prije trideset godina, tako i sada.

Sve je krenulo, kaže, od desetak ljudi koje su prije svega povezivali prijateljstvo i ljubav prema nogometu. – Dio nas htio je profesionalizirati priču oko Amadeusa, da se registriramo i tako dalje – nastavlja Blašković. – No, većina nas ipak je htjela imati nešto svoje; igrali smo veliki nogomet i imali smo puno obaveza, stoga smo samo htjeli imati naše društvo za mali nogomet. Ako se profesionaliziramo, otvoreni smo svima pa onda jači i bolji istiskuju druge, a mi smo htjeli u hrvatskim okvirima složiti nešto svoje. Bili smo mladi, u punom naponu, svi smo radili, družili smo se, solidno igrali i tako je to krenulo.

Prvi nastup imali su 1986. godine na turniru u Pitomači pod imenom “Noćne ptice”. – Tu smo posmicali sve protivnike i nesretno izgubili u polufinalu – prisjeća se Blašković, – ali vidjeli smo da želimo i možemo.

Amadeus je osnovan 16. siječnja 1986. godine na druženju u vinogradu Ivana Jambora. Bilo je nekih nedoumica oko naziva ekipe, kaže Blašković. – Osobno mi se nijedan od tih prvih prijedloga nije baš sviđao, no da budem iskren nisam imao ni nekih posebnih svojih ideja. “Noćne ptice” nisu nam legle. Jambor je predložio “Had” i o tome se glasalo, kao, grčka mitologija, podzemni svijet, od ničega nešto… No, onda se javila Jamborova supruga Jadranka i predložila “Amadeus”, po filmu Miloša Formana koji je tada igrao u kinima. Poveznica je bila umjetnost, glazbe i nogometne igre. To se ime uhvatilo pa je Jadranka tako postala kuma Amadeusa.

Ubrzo je osmišljeno i znakovlje ekipe, u ono doba pomalo kontroverzno. – Znate, orao na grbu u doba Jugoslavije nije bila baš bezazlena stvar – prisjeća se Blašković. – Pazili smo da orao gleda udesno, to jest da označava mir, ali je to svejedno bilo pomalo riskantno. Tako, primjerice, kada smo pobijedili na posljednjoj Zimskoj ligi u Jugoslaviji naša slika nije izašla u Glasu Podravine; uredništvo je grb smatralo pomalo zapaljivim. Kasnije smo ga modificirali, dodali smo šahovnicu i promijenili boje, ali orao je ostao.

Ta priča oslikava duh Amadeusa. – Htjeli smo napraviti nešto drugačije i borili smo se za to.

Snimio Marko Posavec.
Snimio Marko Posavec.

Malonogometnih je turnira u to vrijeme bilo više nego danas. Amadeus je redovito nastupao u Koprivnici, Pitomači, Bjelovaru… Prvi u nizu velikih uspjeha bilo je osvajanje te posljednje Zimske lige, 1991. godine, kada je Anton Havaić proglašen najboljim igračem. Na prvoj Ljetnoj ligi poslije desetljeća stanke, 2002. godine, Amadeus je ponovno bio prvi. – Zamislite koliko bismo dominirali u tom razdoblju kada nije bilo Zimske i Ljetne lige – ističe Blašković. – U to sam vrijeme bio trener i igrač u Herešinu pa smo tamo organizirali Ljetnu ligu Herešin i to je bilo sjajno, jednom smo recimo dovukli Naftaplinovu rasvjetu da igramo i noću, zatim smo doveli igračice Maksimira koje su igrale protiv sudaca i tako dalje… Ta je liga išla šest-sedam godina, a mi samo jednom nismo bili prvi.

Najveći uspjeh Amadeusa i Blaškoviću osobno najdraži dogodio se na Zimskoj ligi 2009./2010. te potom 2010./2011. – Tada smo u dva navrata osvojili Zimsku ligu i u veteranima i u seniorima. Veterani smo bili mi, a seniorsku momčad smo slagali.

Snimio Marko Posavec.
Snimio Marko Posavec.

Dodaje i kako se koprivničke momčadi znatno teže probijaju u završnicu Zimske lige otkako u njoj ne sudjeluju Amadeusovi seniori. – Već smo išli svima pomalo na živce – kaže Blašković. – U neku ruku bilo mi je to i jasno. Mi smo posmicali Selekciju koja je nekad bila sinonim malog nogometa jer su tamo igrali najbolji igrači. Bio je tu i Butik Toni i ostali. Oni su se međusobno borili, a kad smo došli mi raspali su se jer smo mi godinama dominirali. Ljudi to ne vole… Publika želi da se nešto događa, da dolaze nepoznate, mlade ekipe. I ja to volim, uvijek navijam za nove, anonimne dečke ili one koji su došli prvi put.

Korijeni Zimske lige vezani su, između ostaloga, i uz Amadeus. – Mi i Feniks smo osnivači Udruge za mali nogomet Koprivnica, pa potom i Zimske lige – kaže Blašković. – Zimska liga je sjajna, organizacija je na nivou i komentari su, mogu reći, iznenađujuće dobri. Najbolja Zimska liga mogla bi se dogoditi iduće godine. Svi ovi koji su došli sa strane već godinama imaju izuzetan fair play, neviđen u Hrvatskoj. Nagrade su odlične bez obzira na tešku situaciju, Zimska liga realno se pokriva na jedvite jade, ali mislim da za nju dolaze samo bolja vremena.

Postoje, kaže Blašković, i inicijative da se obnovi betonsko igralište te da ponovno krene i Ljetna liga. – Ljudima je to zapravo izlazak. Zimi je Koprivnica praktički mrtav grad, nema nikakvih aktivnosti. Zimska liga pokazuje da za nju ima interesa i da njeno postojanje ima smisla, inače bismo s te strane začas postali kao Đurđevac, Đurđevac kao Pitomača, a Pitomača kao veliko selo.

– To su draži malog nogometa – nastavlja. – Odeš malo od doma, ideš malo pogledati, popiti pivo, vidjeti ljude, podružiti se… Nađeš u tome nekakav smisao života. Najgore je kada si vezan da ne možeš reći kamo ideš, a mi to srećom nismo.

Snimio Marko Posavec.
Snimio Marko Posavec.

Gdje je Amadeus danas? – Amadeus je danas još uvijek društvo prijatelja, i dalje se svakodnevno družimo i normalno funkcioniramo. No, u sportu smo realni; godine su nas pritisnule, oni koji mogu još igraju, koji ne mogu uz nas su. Najvažnije je da su nam obitelji solidno situirane, nemamo nikakvih rastavljanja, ovoga-onoga…

A Amadeus u budućnosti? – Prije par godina mislio sam s 30 godina stati, no neki su nas malo raspištoljili pa su se javili i neki novi motivi. Dečki će igrati dokle god mogu. Nažalost, ja sam operirao kuk pa imam problema, to mi je možda i najveća pokora u životu što ne mogu igrati… No, ako se zainatimo, imamo i druge mogućnosti.

Važno je imati podršku iza sebe, dodaje. – Puno novaca smo potrošili na sve to, nekada nije bilo jednostavno ni prijevoz osigurati… Puno se družimo, često smo zajedno na cjelodnevnim druženjima, nekad sa ženama, nekad bez njih… Važno je i to što imamo žene koje razumiju kakve bedake imaju. Uspjeli smo spojiti nogomet, posao i život da to sve skupa funkcionira.

Ključ ekipe, kaže Blašković, su oni koji su tu od prvog dana kao i oni koji su se malo kasnije uključili pa ostali do danas. – To su u prvom redu Cvek, Cvikić, Hajster, Jurenec, Lončarek, Perić, Šepec i ja, Blašković – nabraja voditelj Amadeusa. – Na nama počiva Amadeus. Tu je zatim i Havaić, praktički jedan od osnivača te izvrstan igrač, pa onda Petričević, Daja Međimurec, kao i dva vrlo bitna čovjeka: Darko Matošić koji me pratio i u velikom i u malom nogometu i puno pomogao na sve načine, te Darko Kralj koji je bio i igrač te također pomogao Amadeusu da bude ono što danas jest – institucija. Mogu im samo zahvaliti na tome.

Blašković se s posebnom sjetom prisjeća prvoga koji ih je napustio. – Željko Subotičanec s nama je bio od prvih dana i nažalost je prerano preminuo. Bio nam je jedan od najdražih članova. Nikada ga nećemo zaboraviti.

Najbitnije od svega, ponavlja Vjeran Blašković, sadržano je u natpisu na Amadeusovoj zastavi: Amadeus je društvo prijatelja.

Tridesetu obljetnicu proslavili su kako i priliči – zajedničkim druženjem uz jelo i piće.

– Ako od života puno ne očekuješ, puno dobiješ – zaključuje Blašković uz zadovoljan osmijeh.


Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

zatvori