Na kraju smo još jedne godine. Nekima je bila dobra, nekima loša, a nekima ista, kao i mnoge do sada. Kakva će nam biti iduća ovisi o svakome od nas ponaosob.

Optimisti će se nadati da će biti bolja, dok će pesimisti očekivati da će biti još i gora. Oni koji imaju jako puno novaca, jer godišnje zarađuju kao netko za cijeli svoj život, htjet će još više, dok će oni koji nemaju biti sretni ako će preživjeti. Paradoks je u tome da će upravo ovi koji preživljavaju zahvaljivati onima koji ne znaju kud s novcem i to na njihovoj dobroti što su ih se “sjetili”.

Ljudi ne vole kad netko napiše i rezimira “svoju istinu”. Naime, pozitivna kritika nije ogovaranje i prozivanje, ona je u normalnom svijetu poziv za novi početak. Takva je i svaka Nova godina. Prilika svima nama da promijenimo ono što smatramo da nije dobro, a ono što je dobro učinimo još boljim, za ljude i grad u kojem živimo. Zato se prvo kritički želim osvrnuti na prošlu godinu, ali potom završiti optimistički, jer nam upravo to svima treba u vremenu koje je pred nama.

Gradski proračun za 2016. godinu dokument je iz kojega se jasno vidi što ćemo i kako ćemo. Možemo ga slobodno nazvati skupom želja i potreba “optimističnih pesimista”. Pun je nade, optimizma i vjere u bolje sutra uz veliku dozu pesimizma zbog nevjerice, pa i straha za budućnost.

Zašto je tako i zašto lutaju oni koji bi nas trebali voditi? Godine prolaze, a sustavno se vuku krivi potezi, no nije im ni na kraj pameti priznati pogreške s kojima su doveli do toga da je grad stao s razvojem. Ne moraju, niti trebaju, to priznati oporbi, već ljudima koji su ih izabrali. Svi mi imamo svoje proračune i popis želja za godinu koja je pred vratima, ali nije nam na kraj pameti zbog problema u kućnom proračunu staviti u plan za iduću godinu prodaju dijela vlastite kuće, pa to smatrati rješenjem, a sve kako bismo otplatili dio kredita za vikendicu! Recimo da se ta vikendica zove PEVEC i da nam baš i nije trebala, a kupili smo je kako bismo je za duplo preprodali.

Tu našu “vikendicu” sad ne možemo prodati jer – takva su vremena, pa je u pitanje polako došla “obiteljska kuća” u kojoj živimo. Nazovimo je KOPRIVNICA PLIN. Naime, ispada da ćemo upravo nju lakše i brže prodati nego se riješiti te nesretne “vikendice” zvane PEVEC. Tak’ se ne gospodari. Pogotovo ne na račun svih nas građana i svih naših kućnih proračuna zajedno! To je ogroman problem iz kojeg se ne izlazi preko noći.

Koliko se sjećam, netko je već pisao o našem ključnom problemu i zbog čega tako živimo. Priča počinje sa, “meni je dobro i znam da tebi nije, ali to je tvoj problem!” To je u svijetu poznato kao “piramida propasti”, gdje svi sve razumiju, ali nikoga nije briga za probleme drugih sve dok na kraju i sami ne dođu na red. A tada je kasno. Ta dvoličnost postala je bolest u cijelome svijetu i gdje god se pojavila, nigdje nije dobro završila. Izrugivanje, ismijavanje i ponižavanje postala su idealna mjerila po kojima živimo, a možda najvažniji problem je što ne činimo ništa da bi to promijenili i baš uvijek je netko drugi kriv. Naravno, na kraju dolaze preispitivanja ako se slučajno pojave ljudi koji imaju volju i želju nešto učiniti za svoj kraj. Naziva ih se “budalama” ili tvrdi da “tu ne bi bili da od toga nemaju koristi.”

No, da ipak 2015. godinu ne završim pre pesimistično. Svima nam želim više samokritičnosti, razumijevanja i veselja, a pogotovo onima koji donose odluke. Svim ljudima dobre volje pak puno zdravlja, sreće i uspjeha ama baš u svemu što su si zacrtali! Onima koji misle da su gospodari naših sudbina, želim da se spuste na zemlju da ne bi jednog dana tresnuli kak bog zapoveda! Želim da se promijene azbestne ploče na dječjim vrtićima, da se smanje kazne za parkiranje, da neke ulice nakon mnogo godina dobiju asfalt. Mogao bi nabrajati još mnogo toga, ali tri su stvari koje najviše želim: više radnih mjesta nego ikad, više mladih mama s kolicima na špici, nasmijana lica mladih te sretne i zadovoljne umirovljenike. Da svi budemo ponosni na naš grad. Ak bude bar pol od toga kaj sam napisal tko sretniji od mene!