Foto: Nina i Goran Perišić

“Once a year, go someplace you’ve never been before.” – Dalai Lama

Za nas je to ovaj puta bila Dominikanska Republika. Kada smo tražili putovanje za naš medeni mjesec, u mislima su nam naravno bile slike plaža s bijelim pijeskom, tirkizno more i palme…

Destinacije poput Maldiva, Sejšela i Mauricijusa su nam bile izvan mogućnosti, ali pretražujući forume i aranžmane naletjeli smo na Dominikansku Republiku. Slike plaža su naravno odigrale najveću ulogu, malo proučili, malo razmislili i odlučili se za taj put, koji je bio najduži od svih kojih smo do sada putovali.

Foto: Nina i Goran Perišić
Foto: Nina i Goran Perišić

Za početak navest ću nekoliko činjenica koje će vam bliže predočiti našu destinaciju – Dominikanska Republika je država u Karipskom moru. Zauzima dvije trećine istočnog dijela otoka Hispaniola i graniči s Haitijem. Službeni jezik je španjolski, službena valuta je dominikanski peso; iako imaju svoju valutu, američki dolar im je puno draži. Ljudi dobro govore i francuski , dok se s engleskim i njemačkim samo s ponekim možete sporazumjeti. Prevladava vruća tropska klima, a prosječna temperatura je 25 stupnjeva.

Iako inače sami organiziramo svoje putovanja, od karata smještaja i svih ostalih sitnica, ovog puta smo se odlučili za verziju „last minute“ s agencijom, jer nam je bila financijski najprihvatljivija opcija. Naš put je započeo 11. rujna iz Münchena, letjeli smo odličnom Air Berlin kompanijom oko 10 sati do Dominikanske Republike – poletjeli u 10 iz Njemačke, stigli tamo u 14 sati po lokalnom vremenu (vremenska razlika je 6 sati). Za ulazak u zemlju treba turistička viza koju je moguće kupiti na ulasku u zemlju za 10 dolara.

Foto: Nina i Goran Perišić
Foto: Nina i Goran Perišić

Ifa Villas Bavaro je rezort u kojem smo odsjedali. Osim lijepih i ugodnih soba, ima i prekrasan okoliš pun zelenila, cvijeća i drveća (palmi) koji su besprijekorno održavani. Sam rezort se proteže na nekoliko tisuća kvadratnih metara. U sklopu rezorta ima raznih smještajnih objekata – klasičnih soba, bungalova i manjih vila.

Naš smještaj je bio na bazi „all inclusive“ usluge, kod prijavljivanja u hotel dobije se narukvica kojom se možete koristiti raznim uslugama u hotelu. U te usluge spadaju hrana (u ovom slučaju glavni restoran, restoran na plaži, restoran s brzom prehranom, a la carte restorani meksički, orijentalni, karipski i talijanski), pića (2 koktel bara, disko, karaoke bar) i ostale stvari poput teretane, iznajmljivanje ručnika, dječjih igraonica, raznih animacija i sportova na otvorenom. Usluge poput spa, frizera i kozmetičara se naplaćuju posebno, kao i neka skuplja pića i jela (strana uvozna alkoholna pića , šampanjci, jastog itd). Rezort također posjeduje i svoju privatnu plažu, gdje svojim gostima nude udobne besplatne ležaljke.

Foto: Nina i Goran Perišić
Foto: Nina i Goran Perišić

Iako plaža i more su sami po sebi dovoljni za odmor, mi uvijek volimo i nešto vidjeti kada dođemo u neku drugu zemlju. Zbog kraćeg perioda koji smo proveli u Dominikanskoj Republici odlučili smo se za samo jedan izlet – Jeep Safari. U dogovoreno vrijeme u naš hotel je došao transfer po nas i odvezao nas do mjesta gdje su nas čekali jeepovi. Imali smo mali problem s jezikom, tako da su za nas stalno mislili da smo Rusi, pa su nas stavili u grupu s njima. Ruski ne govorimo, pa smo završili sa Amerikancima. Problem je nastao jer je u opisu izleta pisalo da vozimo automatike, jer većina Amerikanaca nije znala voziti s mjenjačem. Tako da su vozači bili uglavnom Europljani. Vozili smo Suzuki Jimny, zgodan mali auto koji se dosta dobro uklopio u njihov promet. A nagledali smo se mi svakakvog prometa… ali ovdje je to nešto specijalno, ulijetanje malih motorčića sa svih strana već smo vidjeli i u Italiji, ali vožnja po sredini ceste, zaustavljanje prometa od strane (naoružanih) naših vodiča radi prolaska kolone naših jeepova na autocesti smo doživjeli samo ovdje.

Foto: Nina i Goran Perišić
Foto: Nina i Goran Perišić

Ovo je bila i odlična stvar da vidimo i drugo lice Dominikanske republike, van rezorta i hotela rezervirane za turiste. Sirotinje ima posvuda, to je neuljepšana istina, Dominikanska republika jedna je od najsiromašnijih na svijetu. Dok vidite sve one lijepe slike, teško je povjerovati u to. Vozeći se kraj ceste, viđali smo trošne kućice, nabacane i izgrađene s kojekakvim materijalima, nijedna nije veća od 30m2 . Bez obzira na sve nismo sreli ni jednu tmurnu i bezobraznu osobu. Djeca su jako simpatična, izlaze pokraj cesta, mašu i smiju se. Prvo stajanje je bilo u poljima šećerne trske, tamo nam je kratko vodič objasnio čime ljudi obrađuju zemlju, koliko su plaćeni i kako cijele obitelji žive od toga. Tu su nas malo zaustavljala djeca koja su nudile trsku na probu i slikanje sa njima, na to nas je prije vodič upozorio i rekao nam da im damo radije neke slatkiše nego novac. Nakon kraće vožnje drugo zaustavljanje je bilo na prezentaciji motanja cigara u kombinaciji sa kratkim jahanjem.

Nakon kratke prezentacije, naravno, mogle su se i isprobati i kupiti cigarete i cigare. Potom smo otišli do polja kakaovca, vidjeli gdje raste, probali sirovo zrno, degustirali njihov kakao, kavu i njihovo autohtono piće Mama Juanu. U nastavku smo otišli na „Zip line“ (spuštanje putem žica na određenoj visini), kojeg smo od početka nestrpljivo čekali i pomalo se ga bojali, da bi se na kraju ispostavilo da nam je strah bio neutemeljen. Tu smo i ručali, a za desert smo se posebno obradovali egzotičnom voću – mangu i papajama, koje kod njih rastu kao kod nas kruške i jabuke. Uglavnom, naguštali smo se u njima.

Foto: Nina i Goran Perišić
Foto: Nina i Goran Perišić

Za kraj, nakon duže vožnje otišli smo na najljepšu plažu u Dominikanskoj Republici – Macao. Prekrasna pješčana plaža, s par palma, toplim morem i ponekim manjim valom. Inače idealna za surfere, nama je kratko poslužila i za kupanje i za fora fotke. Pri povratku išli smo njihovom autocestom, gdje vlada isti kaos kao i na cesti. Uglavnom, cijeli smo se vratili s izleta, zadovoljni.

Ostatak putovanja odmarali smo u rezortu i pripremali se za put natrag. Puni dojmova, malo slika i s pokojim suvenirom vratili smo se u svoju Koprivnicu. Sanjajući svoje sljedeće putovanje.

Nina i Goran Perišić