Četvrtak, 25. travnja 2024.

Ususret blagdanu Velike Gospe – Hodočašća u Mariju Bistricu

Svetište Majke Božje Bistričke smatra se glavnim hrvatskim nacionalnim svetištem. Već dugi niz godina, osobito tijekom ljetnih mjeseci, u Mariju Bistricu dolazi velik broj vjernika iz čitave Hrvatske.

Piše: Vesna Peršić Kovač

Nekoliko riječi o samom svetištu. Čudotvorni gospin kip izrađen je oko 1500. godine i u početku je bio smješten u kapelicu na Vinskom vrhu odakle je premješten 1545. godine. Naime, kada su iste godine Turci prodrli do Konjščine, kip je prenesen u župnu crkvu Svetog Petra i Pavla u Bistrici i uzidan pod kor crkve. Godine 1588. otkopan je i vraćen u crkvu, ali već dvije godine kasnije ponovno je zazidan i tako ostaje gotovo stotinu godina, sve do 1684. kada je ponovno pronađen i izložen javnom štovanju.

Majka s djecom iz okolice Koprivnice, početak 20. stoljeća. Ustupila Vesna Peršić Kovač.

Već tada su zabilježena brojna čudotvorna ozdravljenja vjernika koji su došli tražiti zagovor i pomoć Majke Božje, a mnoga od tih ozdravljenja nalaze se na prikazima oslikanim na zidove trijema što okružuje crkvu. Osim njih, na trijemu se nalaze i brojne zahvale vjernika. U okviru tradicijskih oblika marijanskih pobožnosti prisutnih i na području Podravine svakako su najzastupljenija hodočašća u Marijina svetišta, prije svega upravo u navedeno svetište u Mariji Bistrici.

Tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća hodočašća su se odvijala na točno određen način. Uobičajeno je bilo da hodočasnici pješače i to u skupinama. Kako je put od podravskih sela do Marije Bistrice dug, pješačenje je trajalo i po nekoliko dana. Zbog toga su hodočasnici bili prisiljeni tražiti prenoćište u selima koja su se nalazila na putu do svetišta. Da u tome nisu imali teškoća svjedoče sjećanja sudionika takvih hodočašća prema kojima se pružanje gostoprimstva hodočasnicima smatralo moralnom obvezom i čašću svakom domaćinu.

Djevojka iz okolice Koprivnice u svečanoj odjeći za misu, sredina 20. stoljeća. Ustupila Vesna Peršić Kovač.

Kako bi tako dugačko pješačenje lakše izdržali, putnici su bili dobro opskrbljeni hranom i pićem koju su nosili u posebno izrađenim torbama. U Koprivničkom Ivancu u tu su svrhu koristili jastučnicu izrađenu na tkalačkom stanu i ukrašenu utkanim crvenim motivom u obliku isprekidanih poprečnih linija, koja se nosila na leđima. O njezinoj namjeni dovoljno govori sam naziv: vanjkušnica bistrička.

U nekim podravskim mjestima (primjerice Đurđevcu) bio je običaj da djevojke koje su primile sakrament Svete Potvrde iste godine, zajedno s kumom, obiđu svetište u Mariji Bistrici kako bi zatražile poseban blagoslov Majke Božje vezan uz osobito važno razdoblje u životu koje je uključivalo udaju i rađanje djece. Osim navedenog, Majci Božjoj obraćali su se s različitim nakanama doživljavajući je kao svoju majku i zaštitnicu, kao posljednje utočište.

O tome svjedoče i riječi pjesme do današnjih dana upamćene i osobito raširene među hodočasnicima:

Majko Božja Bistrička, moli se za nas.
Mi smo Tvoji putnici, blagoslovi nas.
Mi ti ruke pružamo, srcem te pozdravljamo.
Zdravo, zdravo, zdravo Marijo!

zatvori