Četvrtak, 28. ožujka 2024.

Vedran Volarić predstavlja ’22 stoljeća’, evo kome darujemo roman na poklon

Virovec Vedran Volarić posljednjih se deset godina bavi pisanjem fikcije. Trud mu se itekako isplatio kada je u sklopu prošlogodišnje manifestacije Ivan vitez Trnski dobio nagradu za najbolji neobjavljeni rukopis za autore do 35 godina.

Svoj je roman “22 stoljeća” predstavio na ovogodišnjim sedmim Danima Ivana viteza Trnskog u Novigradu Podravskom i svom rodnom Virju.

Primjerak romana “22. stoljeća” osvojili su Vedran IvičićMonika Slavić. Čestitamo!

Volarić je 29-godišnji magistar komunikologije i višestruko nagrađivani pisac romana i kratkih priča. Do sada je objavio više od pedesetak uglavnom kratkih priča na hrvatskom te nekoliko njih na engleskom jeziku.

Ustupio Vedran Volarić.

Djela su mu fikcija, a najčešće se bave znanstvenofantastičnim, psihološkim, filozofskim, kriminalističkim, bajkovitim ljubavnim i satiričnim temama.

Među njegovim najnovijim radovima dvije su kratke priče. “Savršena jabuka” je djelo u čijem je središtu kralj koji jednog dana u svome voćnjaku na vrhu najvišeg stabla ugleda savršenu jabuku, no problem nastaje kada shvati da ne zna kako doći do nje. Priča govori o različitim ljudskim pogledima i načinima razmišljanjima o identičnim stvarima.

Tu je i priča “U njezinom vrtu” koja je tijekom 2015. godine uvrstila autora među odabrane hrvatske pisce na američkom književnom portalu “Underpass” koji promovira strane autore američkoj publici.

Vedran Volarić
SAVRŠENA JABUKA

1
Nekoć je postojao jedan kralj; za jedne je bio vitak i snažan, za druge debeo i slabašan.
Jednog sunčanog jutra kralj i njegov najodaniji sluga šetali su kraljevskim voćnjakom. Bila je riječ o iznimno velikom prostoru, čija se niska trava ispod plavog neba sjajila poput najvrjednijeg zlata. S obzirom da je mjesto bilo smješteno nedaleko od dvorca, kralj nije zahtijevao da stražari uzastopno prate njegove korake dok su sluga i on polako tapkali prirodom. Kraljevi neprijatelji nisu mogli doprijeti toliko duboko u kraljevstvo, a da prije toga ne bi bili uočeni. Uz pjev ptica i cvrkute cvrčaka, njih dvojica su obilazila mnogobrojne voćke diveći se prekrasnim plodovima. Kralj je pohvalio gotovo svaki na koji su naišli, sve dok se nisu zaustavili ispred stabla jabuke.
Ono je bilo toliko visoko da se iz njihove perspektive činilo višim od najvišeg tornja. Dok je sluga isticao kako su jabuke zrele za jesti, kraljeve oči su se usredotočile samo na jednu od njih – na onu koja se smjestila na samom vrhu.
„Pogledaj tamo gore“, obratio se kralj slugi.
Ovaj najprije nije ni uočio spomenuti plod, a kada je kralj upro kažiprstom u visinu, od iznenađenosti usta su mu se širom otvorila. „Tako je visoko…“
„Iako je visoko, jasno se može vidjeti. To je najcrvenija jabuka na svijetu. Savršenog je oblika. Takva izraste jednom u životu, ako se ima sreće.“
„Tako je visoko…“ Sluga je mrmljajući ponovio, istovremeno rukama štiteći lice od sunca.
„Želim je“, naredio je kralj.
„Što?“ začudio se ovaj.
„Želim tu jabuku. Popni se gore i donesi mi je.“
„Ali… ali…“ Sluga je počeo drhtati od same pomisli da će se morati popeti na vrh. Međutim, nitko se nije usudio suprotstaviti kralju ili mu reći nešto što mu se neće svidjeti. Bez izbora, sluga je glasno izdahnuo, a potom pognute glave počeo se penjati prema vrhu.
Deblo je bilo čvrsto, a grane guste, tako da se nije bilo teško uzdizati. No pogled prema dolje, ledio mu je srce. Kralj ga je čekao na tlu, dok se on pitao što je groznije: pasti i vjerojatno izgubiti život ili riskirati da ga Njegovo Veličanstvo pošalje u tamnicu, a potom na mučenje. Unatoč strahu od ovog drugog, nije mogao izdržati. Došavši ni do polovice, odlučio se spustiti.
„Što to radiš?“ upitao je iznenađeno kralj.
„Vaše Veličanstvo duboko se ispričavam, ali ne mogu. Jednostavno ne mogu. Bojim se visine.“
Kralj mu je uputio pogled s kojim se prije nije imao prilike susresti – bilo je to nezadovoljstvo. „Svjestan si da ćeš zbog toga biti kažnjen?“
„Jesam, kralju moj.“
„U redu. Kaznit ću te čim okusim Savršenu jabuku.“ Zastao je. „Otiđi do dvorca i dovedi mi nekog tko će učiniti ono što ti nisi mogao.“

2
Nekoć je postojao jedan kralj; za jedne je bio hrabar i marljiv, za druge kukavica i lijenčina.
Dok se kralj divio najvišoj jabuci, želeći je što prije držati u rukama, sluga se vratio u društvu drugog sluge; višeg, mlađeg i spretnijeg.
„Kako mogu pomoći, Vaše Veličanstvo?“ upitao je ponizno drugi sluga gledajući u tlo.
„Samo podigni pogled“, rekao mu je kralj. „Popni se na stablo i donesi mi onu jabuku.“
Od naređenog drugi sluga je učinio samo ono prvo – podigao je pogled. Čim je ugledao jabuku, tijelo mu se ukočilo.
„Hajde, što čekaš?“ upitao je kralj. „Zar želiš i da tebe kaznim?“
Međutim, ovaj se nije ni usudio popeti. „Oprostite mi, ali život je pred mnom. Premlad sam da padnem s takve visine.“
Kralj nije mogao vjerovati svojim ušima. „Zbog takovog bezobrazluka, bit ćeš kažnjen.“ Izdahnuo je. „Vas dvojica zajedno mi pronađite nekog tko će znati što je najbolje za njega i tko neće biti kukavica.“

3
Nekoć je postojao jedan kralj; za jedne je bio iskusan i pravedan, za druge neiskusan i nepravedan.
Kada su se sluge vratile do kralja, iza njih se nalazio najiskusniji stražar na dvoru.
Spomenuti je prišao kralju. „Čuo sam da želite neku jabuku.“
„Onu tamo.“ Kralj je upro rukom prema njoj.
„Koju?“
„Zar si slijep? Onu tamo skroz gore.“
Ovaj je gledao i gledao, ali nije vidio nikakvu jabuku. „Kralju moj, duboko se ispričavam, no moj vid nije kao što je nekoć bio. Čak ni ne vidim vrh stabla, a kamoli ploda na njemu.“
Kralj nije mogao vjerovati što se događa. „Budale jedne! Čekaju vas teške kazne. Ukoliko želite izaći živi iz tamnice, smjesta mi dovedite nekog tko će znati što je najbolje za njega, tko neće biti kukavica i slijepac. Želim tu jabuku!“

4
Nekoć je postojao jedan kralj; za jedne je bio pametan i inteligentan, za druge glup i neinteligentan.
Kada su se trojica vratila do kralja, već je bilo poslijepodne. Iza njih se nije nalazilo samo jedno novo lice. Došlo je više od polovice kraljevstva. Svi su zaprepašteno stajali, gledajući malo u ogorčenog kralja, a malo u najvišu jabuku; jedni nisu mogli vjerovati kako se visoko smjestila, drugi se nisu usudili popeti do vrha, dok je treći nisu ni vidjeli.
„Vaše Veličanstvo“, obratio mu se jedan od prisutnih. „Zašto ne uzmete neku drugu jabuku? Pun ih je voćnjak.“
„Želim baš onu na vrhu!“ Derao se kralj na sve strane, dok su ga svi ponizno slušali. „Smjesta sada! Želim je okusiti! To je moja jabuka koju želim sada imati! Ne mogu više čekati!“
„Možda bih vam ja mogao sagraditi ljestve, kralju moj“, začuo se novi glas.
„Odlično“, rekao je kralj. „Učini tako.“
„Hoću, Vaše Veličanstvo. Samo trebat će mi vremena. Bit ću gotov za nekoliko dana.“
„Nekoliko dana? Pa što je tebi?! Nemam toliko vremena! Ova jabuka samo će danas biti savršena. Kada padne noć, više neće biti ista. Proći će njeno vrijeme. Sada je na vrhuncu.“
Iako su mu svi htjeli pomoći, nitko nije znao kako to učiniti.
„Gdje je Hipolit?“ upitao je kralj, misleći na svog najsnažnijeg ratnika.
„Na bojištu sa sjeverne strane“, odgovorio mu je najodaniji sluga.
„Dovedi mi ga. Neka uzme najbržeg konja i reci mu da je hitno.“
„Ali Vaša Veličanstvo, ukoliko on napusti sjeverno bojište, to bi moglo ugroziti čitavo kraljevstvo.“
„Da se nisi usudio više sa mnom tako razgovarati! Kako ne razumiješ? To je jabuka koju čekam čitavi život. Napokon sam pronašao savršenstvo i nemam namjere pustiti da mi izmakne. Neću biti poput ostalih.“

5
Nekoć je postojao jedan kralj; za jedne je bio mudar i lukav, za druge smotan i tup.
Nastupilo je kasno poslijepodne kada se nakon mnogo godina izbivanja iz dvora vratio Hipolit. Kralj mu je objasnio o čemu se radi, a iako je ovaj bio najopasniji i najstrašniji ratnik u čitavom kraljevstvu, nije ostao ravnodušan ugledavši jabuku na takvoj visini.
„Ali ja nemam krila“, bila je ratnikova prva reakcija.
„Naravno da nemaš“, ljutito se oglasio kralj. „Zato ćeš se popeti. Ako itko može, to si onda ti.“
Hipolit nikada nije pokazivao strah, a tako je moralo biti i toga puta. Posebice jer se oko stabla sakupilo na stotine promatrača. Svi su oni u tišini promatrali dok se on postepeno uspinjao prema vrhu. Svaki put kada mu se učinilo da se približava jabuci, ona kao da se dvostruko više udaljila. Prešao je sredinu visine, kada je osjetio mučninu. Možda je bio najopakiji s mačem na tlu, ali to zasigurno nije bio bez njega u zraku. Na kraju je i on bio prisiljen vratiti se na zemlju.
„Vaše Veličanstvo, previše je visoko“, rekao je posramljeno kralju.
„Previše je… Što?“ Kralj nije mogao ponoviti što je upravo čuo. „Svi ste vi za ništa! Apsolutno za ništa! Velika sramota!“ Shvativši da će uskoro noć, a on još uvijek nije dotaknuo Savršenu jabuku, odlučio ju je sam uzeti.
Ljudi su zgroženo promatrali svog vođu, koji je brzopleto i bez razmišljanja posezao prema vrhu. Išlo mu je znatno bolje nego su to najveći optimisti prognozirali. Međutim, s vremenom se umorio. Zbog toga je znatno usporio, a sve veći problem predstavljala mu je bol u mišićima. Došao je dalje od sluge i Hipolita, a kada mu se učinilo da može namirisati svoju jabuku, izgubio je snage i pao dolje.
Poginuo je u trenu.

6
Nekoć je postojao jedan kralj; za jedne je bio vitak i snažan, za druge debeo i slabašan, za jedne je bio hrabar i marljiv, za druge kukavica i lijenčina, za jedne je bio iskusan i pravedan, za druge neiskusan i nepravedan, za jedne je bio pametan i inteligentan, za druge glup i neinteligentan, za jedne je bio mudar i lukav, za druge smotan i tup.
Njegovom sprovodu svjedočilo je mnogo ljudi.
Oni u prvim redovima tvrdili su kako je kralj bio budala, koja je na kraju dobila što je zaslužila; mogao je imati bilo koju jabuku, ali ne, on je htio baš onu određenu.
Dok su oni u posljednjim redovima tvrdili kako je kralj bio pametan čovjek, koji je za razliku od ostalih znao što je htio u životu; nije se zadovoljio s tek bilo kojom jabukom, nego je htio onu posebnu u kojoj je vidio nešto što drugi nisu.
SVRŠETAK

Vedran Volarić
U NJEZINOM VRTU

Osjećao sam se prilično iscrpljenim, umornim i istrošenim kada sam dobio njezin poziv. Ljubazno mi je rekla kako je stiglo vrijeme da joj pravim društvo na drugom kraju svijeta. Dugo sam joj obećavao svoj posjet, ali naporan i zamoran posao uvijek bi me udaljavao od tog obećanja. Nazvala me u petak. Ponovno sam joj rekao da ću doći, samo da ne znam kada, međutim toga puta bila je uporna kao što to žene često znaju biti. Imao sam slobodan vikend, te iako sam znao da ću zračnim putem izgubiti dosta vremena na putu do tamo i natrag, ipak sam se složio s njom – uistinu se nismo dugo vidjeli. Na brzinu sam pospremio nekoliko osnovnih stvari bez kojih nisam mogao, taksijem došao do zračne luke te poletio iznad oblaka.
Teta me čekala.

1
Nisam se dobro snalazio u novim mjestima, a ono u kojem je živjela moja teta, nije bila iznimka. Aerodrom se nalazio tridesetak kilometara od gradića, stoga sam taj put prevalio autobusom. Vozač spomenutog javnog prijevoznog sredstva nije tražio novac. Moram priznati da sam poput ostalih putnika bio i više nego začuđen.
Nedugo nakon što smo ušli u gradić, napustili smo spomenuto vozilo. Teta mi je napomenula neka ponesem samo ljetnu odjeću, no za svaki slučaj ponio sam i nekoliko toplijih majica. Možda sam bio na drugom kraju svijeta, ali nisam očekivao takvu drastičnu promjenu u vremenskim prilikama. Tmurne gradske oblake zamijenilo je čisto plavo nebo, snažni vjetar lagani povjetarac, a niske temperature i visoku vlažnost, ugodan, svježi i, ponajviše od svega, topao zrak.
Centar gradića bio mi je nepoznat. Bio je to moj prvi posjet teti otkada se preselila u novo mjesto. Imao sam osjećaj da sam sjeo u vremenski stroj te se vratio nekoliko godina unazad; uistinu već dugo nisam naišao na telefonske govornice, koje su se uredno poredale jedna do druge. Nigdje na vidiku nije bilo samoposluga, nego samo malenih dućana u kojima trgovci donose na blagajnu kupcima što žele. Poput vozača autobusa, ni trgovci nisu zahtijevali novac u zamjenu za svoje proizvode. Bio sam gladan, stoga sam posegnuo za čokoladom s namjerom podizanja šećera u krvi. Simpatična prodavačica dala mi je besplatnu slasticu i poželjela sve najbolje.
Kada sam bio u dućanu, primijetio sam nekoliko osoba s kojima sam putovao zrakoplovom te poslije autobusom. I njihova su lica bila začuđena kada su shvatili da je sve besplatno. Unatoč tome, nitko se nije pograbio za proizvode. Možda bi čovjek očekivao u takvim izuzetnim situacijama veliku lakomost, no nje jednostavno nije bilo.
Nadao sam se da će me teta dočekati na autobusnoj stanici, ali bio sam u krivu. Imao sam njezin broj u mobitelu, međutim uređaj za komunikaciju nije hvatao signala. Ušao sam u jednu od telefonskih govornica i prislonio slušalicu k uhu. Prije nego sam ubacio kovanice, začuo sam automat kako mi govori neka nazovem željeni broj. Nije bilo potrebno ubaciti kovanice, kao ni imati telefonsku karticu. Gledajući u mobilni ekran, otipkao sam tetin broj. Umjesto spajanja s drugom stranom, odnosno zvonjenja ponovno sam začuo automat koji mi je kazao kako je dotična već ovdje. Spojenih obrva pokušavao sam shvatiti što bi to trebalo značiti, da bi naposljetku zaključio da je telefon u kvaru.
Nisam znao njezinu adresu. Tek što sam zaustavio prvog prolaznika i upitao ga poznaje li moju tetu, radosno je kimao glavom, uputivši me tri lice u desno, a potom jednu ulijevo. Prva kuća s desne strane, rekao je. Čak se ponudio da me osobno otprati do tamo kako bi sigurno pronašao željenu lokaciju, međutim zahvalio sam mu, rekavši kako to uistinu nije potrebno.
Putem sam u mobitelu uočio da me teta nije zvala sa svog kućnog telefona koji sam imao spremljen u imeniku, nego s nekog nepoznatog.
Pronašao sam njezinu kućicu u cvijeću, prišao vratima i pokucao.
Ona su se ubrzo otvorila, a umjesto starije žene pune pjega i bora, kakvom sam je pamtio, njezino lice bilo je glatko i čisto, s velikim osmjehom od uha do uha.
Bila je to moja teta.

2
Ušli smo u unutrašnjost kuće. Povela me dugim hodnikom, preko dnevnog boravka, sve do terase koja je gledala na stražnji dio vrta; mjesta ispunjenog zelenilom. Sjeo sam na udobni drveni stolac, i tek što sam odložio torbu sa strane, upitala me što želim popiti.
„Tako mi je drago da si došao“, rekla je na putu prema kuhinji.
„I meni“, doviknuo sam te ponovno skrenuo pogled u prekrasni vrt.
Ubrzo se vratila, ponudila me sa željenim sokom i sjela nasuprot mene.
„Nisam te dugo vidio“, rekao sam. „Prekrasno izgledaš.“
„Oh, hvala ti, dijete moje“, zastala je. „To je zato što sam sretna.“
Nisam nimalo sumnjao u njezine riječi. Čuo sam za razna čuda, ali da se netko pomladio na temelju sreće, spadalo je u tešku znanstvenu fantastiku. Pitala me kako se osjećam, na što sam joj iskreno odgovorio – zbunjeno. Samo se nasmiješila, rekavši da je to posve normalno.
„Pokušao sam te nazvati s telefonske govornice, ali automat mi je odgovorio da si već ovdje.“ Sada sam se ja nasmiješio, ne znajući ni sam kako reagirati na stranu okolinu.
„To je zato što telefonske govornice ne služe za pozive unutar gradića.“
„Kako to misliš?“
„Dođi, pokazat ću ti nešto“, rekla je i stala na noge.
Vodila me svojim predivnim vrtom, pokazujući mi raznoliko bilje koje je okruživalo našu prisutnost. Moja zbunjenost sve je više prelazila u ugodu. Koliko god mi je neobično bilo šetati prostranim vrtom svoje rodbine, srce mi je govorilo da je napokon na mjestu. Tome su pridonosili svježi zrak, ljetni povjetarac i pjeva ptica. Dok smo gazili pokošenom zelenom travom, konstantno sam se pitao gdje se zapravo nalazim i kako sam uopće tamo dospio.

Teta mi je nabrajala nazive voća i povrća koja su krasila njezin posjed; jabuke, kruške, grožđe, smokve, jagode, limuni, banane, naranče, rajčice, blitve, špinat, luk… Bilo je svega.
Dolazio sam iz grada zbog čega sam bio neupućen u život s biljkama. „Nisam znao da sve to može rasti na istom mjestu“, rekao sam kada smo stali pokraj stabla palme.
„Ovdje sve može rasti“, rekla je ona.
Vjerovao sam svojoj teti.

3
Bilo je nešto u tome gradiću. Neka strana energija puna pozitivnih vibracija. Poslijepodne sam ostavio tetu da nam na miru priredi večeru. Vratio sam se u centar i sjeo na klupu. Lica ljudi koji su sjedili za stolovima u kafićima, lica ljudi koji su šetali po parkovima te lica ljudi koji su se vozili biciklima, bila su opuštena, bila su zadovoljna, bila su sretna. Nikada se prije nisam imao prilike susresti s takvim osobama i naći u sličnim okolnostima. Ljeto je prskalo na sve strane, a djeca se smješkala igrajući se po glavnim ulicama, gdje bi jedino bicikli prolazili. Iako bi autobus vozio putnike do gradića, odmah bi se okretao i nestajao u daljini, kao da mu je centar predstavljao zabranjenu zonu.
Sve su kuće bile gotovo identične; obilježene zelenilom koje se uzdiglo do svog vrhunca.
Dok sam sjedio i promatrao okolinu, na trenutak mi se učinilo da sam ugledao poznato lice. Djevojku duge plave kose koja je nekoć davno bila dio mog života. Onog tijekom kojeg leptirići lete u trbuhu, a tijelo drhti od pozitivnih osjećaja. Logika mi je nalagala da to ne može biti ona. Davno me ostavila samoga. Otišla je bez ijedne riječi.
Usprkos logici, ustao sam i pošao prema njoj. Nalazila se na drugoj strani ceste, u blizini jedne od telefonskih govornica. Brzinski sam se kretao želeći je sustići. Skrenula je u manju ulicu prema kafiću. Dijelilo nas je nekoliko ljudi, međutim i tih nekoliko bilo je sasvim dovoljno da nas odvoje. Kada sam došao do kafića više je nisam vidio. Upitao sam mlađeg muškarca za stolom je li vidio vitku djevojku plave kose koja je upravo prošla pokraj njega, no odgovorio mi je kako nije gledao u tom smjeru. Duboko mi se ispričavao te nudio svoju pomoć u potrazi za spomenutom. Učinilo mi se glupim gnjaviti nekoga da mi pomogne tražiti nešto što nije moglo postojati. Zahvalio sam mu, odbivši pomoć.
Još sam neko vrijeme sjedio na klupi, slušao ptice, promatrao zdrave ljude i uživao u posve drugačijem svijetu na koji sam bio navikao.
Predvečer sam se vratio k teti.

4
Sjedili smo ponovno na terasi. Želudac sam popunjavao ukusnom hranom, slušajući tetine zgode.
Okružen bezbrojnim zvijezdama, mjesec je krasio nebo dok smo se ponovno šetali uskom stazom kroz njezin vrt. Rukom je lagano prolazila kroz gusto lišče. Slijedio sam svaki njezin korak, imajući mnoga pitanja koja su me sve više počinjala mučiti. Nisam se mogao opustiti, znajući kako mjesto kojim sam gazio ne može biti stvarno. Međutim, sve je bilo stvarno onoliko koliko i moje postojanje. A ja sam bio stvaran; baš poput onog limuna s desne strane, poput onog grozda s lijeva strane i one jabuke na kraju puta.
„Teta“, započeo sam tiho kada smo na trenutak zastali. „Morat ćeš mi reći što se događa.“
„Kako to misliš?“ Pogledala me svojim mladenačkim licem, koje se pod mjesečinom činilo znatno mlađim negoli kada sam je jutros vidio po prvi puta nakon dugo vremena. Kestenjasta kosa sjajila joj se u tami, a bijeli zubi davali novi smisao izvoru svjetlosti. Iako je noć tek započela, činilo se da dan već kuca na vrata.
„Sve je besplatno i svi su ljudi nevjerojatno ljubazni i sretni. Kako je to moguće?“
„Zašto misliš da je takvo što nemoguće? Zar toliko dugo nesretno živiš, da ti je sreća postala stranac u noći? Ovo je mjesto gdje su svi dobri i vječno zadovoljni; nema pohlepe, nema krađe, nema licemjerstva, nema ubojstava, nema novaca, nema dijeljenja ljudi ne temelju prirodnih obilježja. Svi smo jednaki.“

Umjesto da dobijem odgovor, moj um samo se ispunjavao dodatnim pitanjima.
„Nemam signala na mobitelu.“
„Jer si na drugom dijelu svijeta“, odgovorila je brzinski.
Zastao sam s mislima na djevojku plave kose. Bojao sam se izgovoriti svoje nelogične misli, ali ipak srce je bilo snažnije od logike. „Učinilo mi se da sam u centru ugledao svoju preminulu suprugu.“
Najprije nije ništa odgovorila, a zatim položila desnu ruku na moje lijevo rame. „Ona je ovdje već neko vrijeme. Baš poput mene.“
„Baš poput tebe?“ Neugodno sam se nasmiješio. „Ali to bi značilo…“
„Da sam i ja preminula, dijete moje.“ Obje ruke položila je na moje obraze. „Uglavnom smo svi mrtvi ovdje. Ali to ne znači da nismo sretni. Naprotiv, ovo nas mjesto ispunjava.“
„I ja sam…“
„Ne“, brzinski me prekinula. „Ti si još živ. Kada nama preminulima netko nedostaje, netko tko je još u svijetu živih, uđemo u jednu od telefonskih govornica i nazovemo svoje voljene. Oni se jave na telefon, a potom upute na drugi kraj svijeta. Provedu s nama jedan dan i jednu noć, a potom se moraju vratiti u svijet živih. Točno u ponoć nestat ćeš iz ovog vrta i vratiti se na svoj krevet. Probudit ćeš se i pomisliti da je sve bio samo san. No jednog dana, kada dođe tvoje vrijeme, pridružit ćeš nam se. Baš kao i svi ostali.“
Dok sam drhtao, vjerojatno sa suzama u očima, poželio sam otrčati k svojoj supruzi.
„Bit ćeš ponovno s njom“, rekla mi je teta kao da mi je čitala misli. „Ne brini. Nedostaješ joj, ali ona želi da nastaviš sa životom. Zato te još nije nazvala. Ne želi da patiš zbog nje jer ćete ionako na kraju biti zauvijek zajedno.“

Duboko sam izdahnuo, gledajući u travu pod sobom.
„Uskoro će ponoć“, rekla je tiho i primila me za ruke. „Kada se ponovno vidimo, bit ću još mlađa, sve dok ne dosegnem dob za koju smatram da sam bila najljepša. Ovdje možeš izgledati kako god poželiš. Vjerujem da ćeš me prepoznati. Čekat ću te. I ona i ja.“
Moj susret s tetom je završio.

5
Kada sam podigao kapke, shvatio sam da ležim na krevetu. Nakon dugo vremena nisam imao noćne more, nisam osjećao teret teškog života, nisam bio iscrpljen, umoran i istrošen. Sretan sam. Zbog sebe, ali i činjenice da ću jednog dana biti još sretniji. Iako mi logika govori da je moj posjet neobičnom gradiću bio san, srce nalaže drugačije. Jedva čekam ponovno se vratiti u mjesto gdje ljeto biva vječno, gdje briga nema i gdje su najljepše želje moguće. Jedva čekam ponovno sjediti na klupi u centru gradića, šetati tetinim vrtom i držati se sa suprugom za ruke. Jedva čekam biti na drugom kraju svijeta.
SVRŠETAK

zatvori