Četvrtak, 28. ožujka 2024.

KSENIJA OSTRIŽ, SASVIM OSOBNO: Koprivnicu u kakvoj sam odrasla želim ostaviti svojim sinovima

Ravnateljica koprivničke Srednje škole Ksenija Ostriž novo je lice na političkoj sceni grada. Prva direktorica Koprivničkog poduzetnika, a prije toga profesorica u školi u kojoj i danas stoluje, priča nam, duže je vrijeme razmišljala o ulasku u politiku. No, što ju je zapravo potaknulo da pristane biti kandidatkinja za zamjenicu gradonačelnika lijeve koalicije?

— Zapravo sam razmišljala o javnoj politici i koliko ona utječe na naš svakodnevni život na lokalnoj razini već neko vrijeme. Ugodno su me iznenadili moji vršnjaci koji su se na ovim lokalnim izborima odlučili ubaciti u politiku jer do sada nisu bili pretjerano aktivni. Sazreli smo, imamo neka životna i poslovna iskustva, a s druge strane i energije i entuzijazma da bismo neke stvari mogli promijeniti. Ili barem izgorjeti od želje u pokušaju — odgovara i odmah se nadovezuje da je zapravo pravi okidač bio govor Mišela Jakšića na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada u studenome prošle godine.

Ožujak 1978.

— Bio je to drugačiji od svih govora koje sam imala prilike do sada čuti. Bio je topao, ljudski, orijentiran budućnosti i poprilično je odskakao od svega što smo do sada mogli čuti u Koprivnici — pojašnjava nam.

Životnim i poslovnim iskustvom može se i sama pohvaliti jer je, kaže, počela raditi još u studentskim danima koje je provela u Zagrebu gdje je studirala ekonomiju.

— Sve godine studiranja radila sam različite honorarne poslove. Mislim da je za mlade ljude jako dobro da se u tom periodu i tako počnu osamostaljivati i da se iskušaju u različitim životnim situacijama. Tako onda možemo odabrati poziv koji će nas upotpuniti u daljnjem životu. Ja sam isto tako svašta radila, u trgovini, foto studiju, oglasnoj industriji, računovodstvu i slično. Tako su mi neki od poslova koje sam radila pokazali da ne mogu raditi u managementu neke tvrtke i gledati ljude koji rade za minimalac, a da se ja parkiram na neko super mjesto ispred ulaza u super firmu. To jednostavno nije moj mindset — kaže Ksenija.

U 4. razredu, lipanj 1982.

No, zato je objeručke prihvatila poziv svoje bivše razrednice Mioč, tada zamjenice ravnatelja koprivničke Srednje škole, koja joj je nakon što se vratila u Koprivnicu javila da se u školi otvorilo radno mjesto na koje može konkurirati.

— Neću nikad to zaboraviti. Rekla mi je: ako preživiš prvih tjedan dana u školi, nikad više nećeš otići iz škole — prisjeća se i dodaje: — Pa žena je zapravo bila u pravu.

Na prosvjedu za kurikularnu reformu.

Jedini izlet van prosvjete Ksenija je imala u vrijeme pokretanja Koprivničkog poduzetnika. Bilo je to 2005. godine, a njezina zadaća bila je postaviti ga na noge. — Bilo je to lijepo razdoblje i veselilo me pokretati Koprivnički poduzetnik i surađivati s poduzetnicima i lokalnom zajednicom. Najveći izazov nam je bio zapravo taj što nismo imali mjesta. Bili smo smješteni u maloj zgradici iza Doma obrtnika, ja nisam imala svoj ured, a nisam ni puno prostora mogla ponuditi našim poduzetnicima. Malo kasnije preselili smo se u zgradu faksa pa je već bilo lakše — priča nam.

Nakon toga vraća se ponovno u koprivničku Srednju školu i to na mjesto zamjenice ravnatelja na kojem provodi narednih sedam godina, a zadnje četiri i kao ravnateljica. — Najveći je izazov, kad ste na tom mjestu, uskladiti ambicije, želje i mogućnosti svih. Klincima koji se odluče za strukovnu školu reći da su dovoljno dobri da mogu sve postići u životu, pripremiti ih za tržište rada, a istovremeno i za nastavak školovanja. Biti potpora značajnom broju obitelji koje su često i u nezavidnoj financijskoj i egzistencijalnoj situaciji. Mi moramo odgojiti te klince i naučiti ih da treba učiti cijeli život i da iskušavaju sebe u različitim profesionalnim i životnim situacijama.

Na maturalcu.

A kakve nju uspomene vežu za odrastanje u Koprivnici?

— Bilo nam je baš super, svi smo bili jako povezani. I dan-danas se družim sa svojim prijateljicama iz osnovne škole. Kao i klinci danas, imali smo svoje plesne grupe, bendove, svoje čage. Okupljali smo se u tadašnjem Forumu u srednjoškolskom centru koji je nama mladima omogućavao da organiziramo svoje izvannastavne sadržaje te u zgradi pokraj Pravoslavne crkve. Skijali smo na PRC-u i išli smo na klizanje na Bajeru. Koprivnica je uvijek nudila dobar prostor za obiteljski život.

Takvu Koprivnicu željela bih ostaviti dvojici svojih sinova. Koprivnicu koja je mali, udoban, čist, srednjoeuropski grad. Koprivnicu koja je dobro povezana s metropolom, Koprivnicu koja je sveučilišni grad koji će i dalje nuditi razne kulturne sadržaje. Grad Koprivničanaca koji gledaju s optimizmom u budućnost – to sam si ja zamislila — kaže.

zatvori