RENATA TOMERLIN: Svima nam treba malo više zahvalnosti i radosti u životu

0
1175
Ustupila Renata Tomerlin.
Renata Tomerlin Koprivničanka je o kojoj u posljednje vrijeme čitamo na sportskim stranicama i poznajemo ju kao upornu trkačicu, članicu Atletskog kluba Koprivnica. Nekoliko je polumaratona iza nje, a na vidiku su i maratoni. A kada Renatu upitamo za savjet o životu, navikama, motivaciji i predanosti, imamo ju razloga poslušati. Prije nekoliko godina kod liječnika je dobila dijagnozu od koje svi strahujemo. Neki padnu u depresiju, neki se potpuno promijene… Renata je počela trčati. Ovo je njezina priča.

Renata živi i radi u Koprivnici. — Zaposlena sam u Podravki u Istraživanju i razvoju. Magistrirala sam na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, a nadam se da ću od ovog tjedna biti korak bliže završetku doktorata — kaže. — Moj posao u Podravki vezan je upravo uz ambalažu i tako već skoro 20 godina. Još uvijek uživam u tome.

Trčanje je krenulo kao nastavak dugih šetnji na popularnoj Crnoj gori. — U jednom trenutku, kad sam dovela tijelo u kondiciju, probala sam istrčati krug, sljedeći put dva i tako je krenulo — prisjeća se Renata. Bilo je to prije četiri godine, a nešto kasnije, početkom 2016., učlanila se u Atletski klub Koprivnica.

— Trčanje je izazov, postavljanje nekih novih granica i ciljeva, a ujedno je i idealno za “razbistriti” glavu, posložiti misli, kreirati neke nove ideje — kaže. — Ponekad misli dolaze puno brže od brzine trčanja, a ponekad samo trčim i slušam vlastito disanje ili muziku. Trčanje je spoznaja da uvijek možemo više od onoga što postavimo kao cilj.

Kao i svaka aktivnost, i trčanje oduzima vrijeme, no, kaže Renata, ne mnogo. — Sve je stvar rasporeda i postavljanja prioriteta. Između televizije i trčanja, biram trčanje. Između knjige i trčanja moram malo razmisliti pa ipak pronađem vremena i za jedno i za drugo — kaže. Trčanje joj oduzima oko sat vremena na dan, što većina nas dnevno može odvojiti. — Samo je stvar motivacije. U trčanju, ovakvom rekreativnom, uglavnom si sam, potrebna je poprilična količina energije za natjerati se na obuvanje tenisica i pokret. Lakše je ostati doma i izmisliti razlog. I da, s godinama ne postaje lakše, barem meni ne, ima dana kad mi se baš ne da. Ali onog trenutka čim se osjeti pokret i tlo pod nogama, samo kreneš. Dobar osjećaj nakon istrčane unaprijed zadane i planirane rute je neopisiv.

Bicikliranje na Lošinju. Ustupila Renata Tomerlin.

Čime se još bavi osim posla i trčanja? — Skupljam Životinjsko carstvo za moje kolege s posla koji imaju malu djecu, to mi je još uvijek jedna od najdražih čokolada. Osim trčanja obožavam skijanje, ali sam zadnjih nekoliko godina jako “umjerena” na skijama, ponekad vozim bicikl, a volim i putovanja. Na svu sreću imala sam priliku privatno i poslovno puno toga vidjeti i proputovati.

Upravo je pokret to što ju u životu pokreće. —Jedino pokretanjem možemo doći do promjena. Ne odustajanje, mislim da nema tog izazova kojeg u životu nismo u mogućnosti svladati ili prevazići.

Kad smo kod izazova… — Moja prva utrka bila je Terry Fox Run u Zagrebu iz meni jednog vrlo važnog osobnog razloga i doprinosa koji sam željela ostaviti u toj utrci. Iz tog razloga se vraćam na Jarun svake godine. Osim toga sad imam dva polumaratona i neke rekreativne 10- i 5-kilometarske utrke iza sebe.

Renata planira nastaviti trčati i ostati aktivna u koprivničkom Atletskom klubu koliko je to moguće, posebno, kaže, kod organizacije utrka u našem gradu. Ove godine planira istrčati jedan ili dva polumaratona, Terry Fox Run i utrku za Dan grada Koprivnice.

Trčanje ima i drugih prednosti. U početku je Renata trčala samo rekreativno, bez velikih ambicija i postavljenih ciljeva, ali sada ima konkretno razrađen plan na kojim će utrkama nastupati te koliko i kojim rutama će trčati. — Uistinu bih voljela jednog dana istrčati maraton — kaže. Osim toga: — Nevjerojatna je ljepota kad jedan grad upoznaš na taj način, trčanjem kroz ulice.

Nakon polumaratona u Ljubljani. Ustupila Renata Tomerlin.

Mnogi od nas često kažu kako “moraju početi trčati”, neki zaista počnu, a neki to stalno odgađaju za “sljedeći ponedjeljak”. Što bi im Renata savjetovala? — Teško je tu dati bilo kakav savjet, ja inače ne spadam u kategoriju ljudi koja se da na nešto nagovoriti ili voli druge nagovarati. Trčanje jednostavno voliš ili ne, većina ljudi s kojima razgovaram kaže da im je to najdosadniji sport i aktivnost. Meni nije, ja uživam sa svakim korakom. Treba naći nešto što će te veseliti u životu i krenuti. Svima koji se odluče krenuti savjetujem da trčanje ipak nije tako bezazleno kako se na prvi pogled čini, zato je najbolje započeti pod stručnim vodstvom u klubu. Uz trčanje dobro je kombinirati i neki drugi tip treninga kojim će se ojačati cijelo tijelo. Puno je stvari oko kojih treba voditi računa, pravilno zagrijavanje, pravilno istezanje, odabir tenisica, duljina rute… Ja sam učila na svojim greškama, iz knjiga, s interneta, dogodile su mi se i neke ozljede. Na svu sreću u Koprivnici imamo izvrstan tim liječnika koji razumije nas nadobudne rekreativce pa smo sve uspjeli “pokrpati” na vrijeme.

No, prije nešto manje od šest godina Renata je od liječnika dobila dijagnozu od koje svi strahujemo. U pitanju je bio karcinom. Došao je potpuno neočekivano. — Sa 39 godina i nijednim danom bolovanja u kalendaru ne očekujete od bezazlenog pregleda dijagnozu – karcinom dojke — prisjeća se. — Uvijek slušate o bolestima, prisutne su oko vas, poznajete drage osobe oko sebe koje imaju dijagnozu, ali kad ste zdravi mislite da se bolest događa drugima.

U tom trenutku mijenjaju se prioriteti u životu. Nema više želja, osim jedne: boriti se i ozdraviti, preživjeti. Nakon operativnog zahvata, terapije i oporavka, danas nakon skoro šest godina mogu reći da se nije dogodila nikakva drastična promjena, naučila sam malo više uživati u životu i postala sam puno zahvalnija na svemu što imamo i što nas okružuje. Naučila sam ne postavljati pitanja tipa što ako. Svi imamo svoje strahove koji su uglavnom iracionalni i zato je bolje ne razmišljati unaprijed o lošem ishodu. Iz tog razloga ponekad trebamo pustiti životu da se jednostavno događa, otvoriti se prema lijepom i pozitivnom.

Na obali Viktorijinog jezera u Tanzaniji. Ustupila Renata Tomerlin.

Kakve su bile reakcije okoline na njenu dijagnozu? — Tip sam osobe koja komunicira vrlo otvoreno, to znaju svi moji prijatelji i kolege s posla. Kad sam dobila dijagnozu, nazvala sam meni drage ljude, rekla što mi se događa, tko je želio bio mi je podrška, tko to nije mogao, distancirao se. To je u redu, ljudi se na različite načine nose s tim teretom. Isto tako sam vrlo otvoreno na poslu komunicirala s čim se suočavam i borim. Moram priznati da sam u tim trenucima imala ogromnu podršku iz cijele firme, mojih nadređenih i mojih kolega. To je nešto što vas gura naprijed i daje dovoljno snage za borbu. Imam osjećaj da je ponekad mojim najbližima bilo teže nego meni u tom periodu. Također je u tim trenucima bila presudna podrška i uloga osobnog liječnika.

Dati savjet drugima koji su oboljeli od iste bolesti nije nimalo lako, kaže. — Imam i sad nekoliko dragih osoba koje se bore s opakim dijagnozama, nastojim im biti podrška. Svaki dan u životu je borba, ponekad je malo lakše, ponekad je teško. Bolest je, kao što kaže naša poznata kostimografkinja i umjetnica Đenisa Pecotić, iskustvo. I u bolesti je moguće puno toga naučiti o sebi. I o bolesti ne treba šutjeti, bolest nije sramota. I da, moguće ju je pobijediti. Iako bi situacija bila puno bolja da je naš zdrastveni sustav bolji.

— Moramo puno raditi na preventivi, edukaciji, otvorenoj komunikaciji. Stvari jednostavno nisu posložene da znate što vas čeka, kakav će biti tijek liječenja, pacijenti bi u takvim dijagnozama trebali imati i psihološku pomoć, usmjeravanje, podršku, a toga nažalost kod nas nema. Uglavnom je na vama, na vlastitoj inicijativi. Postoji nekoliko udruga, kod nas u županiji divnu stvar za pacijente radi Liga za borbu protiv raka, i potrebno je potražiti njihovu pomoć. Nijedan pacijent s dijagnozom karcinoma ne bi se smio sam boriti sa svim problemima i zdravstveni sustav bi mu trebao biti podrška.

Kao zaključak… — Svima nam treba malo više zahvalnosti i radosti u životu. Znam da zvuči kao floskula, ali ipak se trebamo zamisliti nad vlastitim mislima i odabirom. I treba se pokrenuti, šetati, planinariti, trčati, voziti bicikl, što god, odbaciti sve tehnikalije bez kojih ne možemo u radnom danu, barem na sat vremena i posvetiti se vlastitom tijelu. Sreća je stvar odabira. Imam za kraj jednu izreku od Murakamija: “Your work should always be an act of love, never a marriage of convenience.”

ŠALJI DALJE