Koprivničanka Zana Hajdari-Gretić jedna je od najmlađih doktorica znanosti u povijesti Sveučilišta u Zagrebu. Zana je studirala kemijsko inženjerstvo na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije, a diplomu doktorice znanosti ponosno je primila u travnju ove godine, samo nekoliko dana nakon što je napunila 27 godina.
— Da me netko pitao za vrijeme studiranja želim li na doktorat, nisam sigurna što bih mu odgovorila. Kako sam diplomski rad na temu zaštite od korozije radila u Americi, u tvrtki Cortec Corporation u Minnesoti, morala sam imati mentora iz tog područja na fakultetu. Odabrala sam divnu docenticu Helenu Otmačić Ćurković. Ta profesorica je, na moju sreću, u vrijeme kad sam završila diplomski dobila projekt pa sam se ja zaposlila na mjestu mladog istraživača na matičnom fakultetu, upisala doktorat i tako je sve počelo — priča nam Zana koju su s fakulteta prije same promocije obavijestili da je najmlađa doktorica znanosti u povijesti Sveučilišta u Zagrebu. Nakon gostovanja u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ u kojoj je predstavljena kao najmlađa doktorica znanosti javila se djevojka koja je tvrdila da je ona ipak mlađa. No, bila ona najmlađa ili među najmlađima, Koprivnica se zasigurno može ponositi svojom sugrađankom.
Iako je rođena u Požegi, Zana se smatra Koprivničankom i tako se, kaže, uvijek predstavlja. U naš grad doselila se kao osnovnoškolka. — Prvih sedam razreda osnovne škole završila sam u Požegi i taman sam se tri dana prije početka osmog razreda doselila u Koprivnicu gdje sam pohađala Osnovnu školu „Braća Radić“. Nakon toga sam upisala Srednju školu Koprivnica, smjer Farmaceutski tehničar — priča nam Zana koja je na kraju završila Fakultet kemijskog inženjerstva u Zagrebu. — Iskreno, na taj fakultet sam se sasvim slučajno upisala, tj. prebacila sam bodove s Farmacije. Moram priznati da prije odabira nisam ni znala da taj fakultet postoji. Međutim, nisam ni dana požalila što sam ga upisala. Najdraže mi je bilo kad smo posjećivali različite industrije, a ljudi koje sam upoznala su mi ipak ono čega se prvo sjetim kada pomislim na studentske dane.
Lijepe uspomene našu Koprivničanku vežu i za pisanje diplomskog rada u Sjedinjenim Američkim Državama. — U Americi je bilo prekrasno. Tamo sam otišla s kolegom s fakulteta. Čim smo sletjeli u Minnesotu rekli su nam da su oni poznati po tome da su najljubazniji narod u cijeloj Americi, a vrlo brzo smo zaključili da je to točno. Gdje god sam došla ljudi su bili strašno ljubazni. Stanovali smo i radili u St. Paulu i tamo je jedini problem što je sve jako udaljeno, za sve treba automobil i gotovo nitko ne ide pješke.
— Na poslu je bilo odlično, radni dan je počinjao u 8 ujutro i trajao do 17 sati. Odmah su nas “bacili u vatru” s poslom, a moj zadatak je bio modificirati jedan njihov test za ispitivanje djelotvornosti proizvoda za zaštitu od korozije četiri različita metala. Moram priznati da zadatak nije bio niti malo lagan i prvih mjesec dana sam provela u istraživanju koje je urodilo plodom. Vikendom smo bili slobodni pa smo imali dovoljno vremena za razgledavanje. U sjećanju će mi definitivno ostati „najtoplije ljeto u posljednjih 18 godina“, kako su ga nazvali jer su temperature bile strašno visoke, a kako je Minnesota država poznata po velikom broju jezera, vlaga u zraku bila je nepodnošljiva, nije se moglo ni disati vani — prisjeća se Zana koja je nakon povratka u Lijepu našu ostala raditi na fakultetu na mjestu mladog istraživača i upisala doktorski studij.
— Projekt na kojem sam bila zaposlena bilo je istraživanje novih, ekološki prihvatljivih metoda zaštite od korozije u morskoj vodi na bakar, nikal, leguru i čelik. Jako malo je ispitivanja na bakru i niklu, tako da je moj zadatak bio otkriti način na koji ću pripremati zaštitu tog metala da bi ona bila dobra i dugotrajna. Sama sam morala izrađivati uzorke za mjerenja, ispitivanja sam provodila u umjetnoj i prirodnoj morskoj vodi, radila sam različite elektrokemijske metode i analize površina i na kraju smo dobili super rezultate i uspjeli smo kvalitetno zaštititi svoje uzorke, a ja sam naučila hrpu novih metoda — s ponosom priča mlada doktorica znanosti.
Zana nam je rekla i da je jedna od rijetkih koja je imala sreću raditi na projektu čiji je dio ujedno bio i dio njezinog doktorata. U nastavi, kaže, nije sudjelovala pa je imala dosta vremena za istraživački rad. — Jedine obaveze uz doktorski studij bile su polaganje ispita i pisanje radova, naravno uz eksperimentalni dio. Projekt je bio na tri godine i tako sam i ja morala u te tri godine doktorirati pa su prve dvije godine protekle u mjerenjima, dok sam se zadnju godinu uglavnom fokusirala na pisanje i obavljanje papirologije vezane uz završetak doktorata. Također sam, zahvaljujući projektu, sudjelovala na velikom broju domaćih i međunarodnih kongresa, a osim toga u projekt su bili uključeni i kolege sa Zavoda za istraživanje korozije i desalinaciju Dubrovnik, tako da sam neko vrijeme mjerenja provodila u Dubrovniku.
Bio joj je to posao iz snova jer je radila ono što voli i k tome je puno putovala. — Laboratorij u Dubrovniku smješten je u bivšem samostanu, na samoj obali, tako da sam radila mjerenja uz šum mora. Posao se sastojao od prikupljanja morske vode, steriliziranja iste i provođenja elektrokemijskih mjerenja kako bi se ispitala stabilnost zaštite uzoraka od korozije u morskoj vodi.
Ova mlada doktorica znanosti trenutno radi na matičnom fakultetu i to kao poslijedoktorandica na projektu “Razvoj materijala za 3D tiskanje mikroreaktora”, na kojem će raditi dvije godine. Pojednostavljeno, sami modificiraju i izrađuju materijale od plastike koji im služe za printanje mikroreaktora. Cilj im je tako na jednostavan način izraditi mikroreaktore koji će se moći upotrebljavati jednako kao i stakleni mikroreaktori, koji se najčešće koriste. Printer koji koriste u projektu ima svoje standardne materijale s kojima se mogu tiskati različiti predmeti tako da su do sada isprintali ležaj, Yodu, kopču, stalak za olovke, pa čak i kapsule. — Radni dan ovisi o tome što se po planu rada odrađuje. Ako pripremam nove materijale ili kada izrađujemo diplomske i završne, onda sam uglavnom po cijele dane u laboratoriju, što i najviše volim. Nakon toga uglavnom idu ispitivanja i analize materijala pa to obavljam na različitim uređajima.
Zbog mnogih obaveza Zana ne dolazi često u naš grad, ali kad dođe to joj je, kaže, najbolji odmor. — U odnosu na Zagreb, gdje sam stalno u žurbi i gdje je uvijek buka i neko događanje, u Koprivnici toga uglavnom nema. Tako da mi je pravi gušt subotom do grada na kavicu i prošetati.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Koprivnica jučer, danas, sutra” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
