Primjetio sam da se na jednoj komercijalnoj televiziji više ne emitira Radna akcija.
Ne znam da li je itko pogledao tu emisiju ali u njoj nije bilo Severine, Rozge, idiota iz reality showova, populizma, kurvi i lošeg rock’n’rolla! Nije bilo crne kronike, grudnjaka Lane Jurčević i ostalog jeftinog sadržaja za široke priglupe mase, a jedino ubijanje koje ste mogli vidjeti u toj emisiji je bilo ubijanje od posla. Čak je i voditeljica te emisije, Minea, svoj posao odradila dobro i profesionalno pa joj ništa ne možeš zamjeriti.
Nije bilo takozvanog prekenjavanja pred kamerama, ponižavanja, glumatanja i ostalih sitnica koje bodu u oko i koje gledatelju ponekad znaju izazvati proljev na oba, dijametralno suprotna tjelesna otvora. Kad smo već kod proljeva, ni u jednoj emisiji se nisu pojavili političari iako posljednjih godina skaču iz pašteta. Nisu u njoj bili ni slavni sportaši poput Blanke Vlašić, Sandre Perković i ljudi njihovih kategorija. Sigurno se pitate:
– ”Pa kakva je to emisija onda bila?”
Da pojasnim malo ljudima koji su propustili pogledati makar jednu epizodu te emisije o čemu se i što se radilo u njoj. Naime, produkcija emisije je jednom tjedno izabrala siromašnu obitelj teških egzistencijalnih uvjeta te im uz pomoć sponzora emisije i radnika renovirala kuću do neprepoznatljivosti, a bilo je tu i drugih poklona poput putovanja pa kad je obitelj putovala, radnici su napravili potrebne zahvate na kući što je kod obitelji redovito izazivalo oduševljenje. Oduševljenje učinjenim, oduševljenje ljudima i oduševljenje moje osobno što imamo jednu takvu emisiju. Da se razumijemo, nije to bila prva emisija takvog humanitarnog tipa ali je stigla u jedno pristojno vrijeme kada je televizijski eter bio suhoparan i protkan sapunjarama, kvizovima i sitcomima čijih se par sezona još uvijek vrti u krug kao nekad Josip Katalenić u lunaparku.
To je bila jedna skromna emisija u kojoj su obični ljudi pomagali običnim ljudima. Jedna divna emisija prepuna topline u kojoj su djeca pokazivala najiskrenije emocije sreće. Jedna krasna emisija zbog koje su i meni znale zasuziti oči pa sam budućoj ženi muljao kako imam hunjavicu, očito zbog propuha u stanu. A u stanu sve zatvorenije nego u Alcatrazu.
Uglavnom, ako ne računamo kulinarske emisije, dugo me već jedna takva emisija nije prikovala za ekran, a siguran sam da nisam jedini. Kao što vjerujem da nisam jedini razočaran što emisije trenutno nema na televiziji međutim ne čudi me. U njoj, kao što sam već napisao nije bilo crne kronike, politike, jeftinog ispraznog sadržaja za hrvatsku ‘intelektualnu’ javnost ni ostalog ‘lakoprobavljivog’ sadržaja kojeg obično viđamo u medijima.
Doduše, u toj emisiji ljudi su ljudima samo popravljali kuće, osiguravali im egzistenciju, a djeci ispunjavali snove ali to nije bilo dovoljno da emisija opstane. Očito sadržaj, tematika i koncept te emisije nisu bili vrijedni pažnje ‘napaćenog’ hrvatskog naroda koji žudi za intelektualnih sadržajem i štivom, a ne gaćicama Jelene Rozge, s obzirom da emisije više nema.
Zato imamo Big Brother – reality show po kojem svi seru, a svi ga gledaju. Desetak vidno poremećenih ljudi iskrivljenih vrijednosti i upitnog morala smještenih u jednoj kući, kamera snima 24 sata dnevno i to je automatski razlog za veliku gledanost. Jer vi sada na jednostavan način sami možete vidjeti da na svijetu žive gluplji od vas. Jednostavnim pritiskom gumba ON na vašem daljinskom upravljaču sami se možete uvjeriti da postoje maloumniji ljudi od vas, i nisu vam daleko. Čak govore vašim jezikom, mirišu poput vas i peru se na isti način kao i vi. Koriste isti kaladont, iste gaće i iste psovke kao vi. Da vam olakša gledanje i maksimalno izađe u susret vašoj nestrpljivosti, televizija se potrudila emisiju smjestiti u raniji termin kako ne biste predugo čekali na nju.
Čak i vaša djeca, kada napišu domaću zadaću mogu vidjeti kako na nacionalnoj televiziji pada prvi seks između dvoje ljudi koji su se tek upoznali. To je ono što vas usrećuje, to je ono što vas zanima.
I nemojte se praviti da nije tako. Mediji, bilo tiskovni bilo digitalni svoj program prilagođavaju vama tako da vi zapravo diktirate televiziji što će ona prikazivati odnosno novinama što će pisati. Jer vas prate i osluškuju vaše bilo. Znaju vaše potrebe i poznaju vaše interese. Iz tog razloga, primjetili su kako vas ne zanimaju emisije poput Radne akcije već TV gluposti poput Big Brothera.
Zašto cijelo vrijeme govorim VI, a ne MI?
Zato što nismo u istom košu i zato što se osjećam kao superjunak. Još uvijek nisam pogledao ni jednu jedinu epizodu, kao ni pročitao neki članak o Big Brotheru. Uporno i vješto izbjegavam takav sadržaj u medijima. Znate zašto? Odgovor je vrlo jednostavan – jer me jebeno ne zanima!
Ne zanima me što rade ljudi koje ne poznajem kao što me ne zanima ni što radi moj susjed kad nije na ulici, i zbog toga se osjećam superiorno u odnosu na druge.
Uostalom, sama pomisao da gledam nekog tko je gluplji i maloumniji od mene me ne usrećuje. Za to čak ne moram ni paliti televizor. Dovoljno je da se okrenem malo oko sebe.
Autora možete pratiti i na njegovom Facebook profilu.
